Omiljeni župnik nakon dva moždana udara: ‘Samo hrabro i nikad se ne predati!'

Prošle su više od dvije godine otkako je vrlo poduzetnog župnika, koji je proslavio 45. rođendan, teška bolest prikovala uz krevet i onemogućila mu dotadašnju aktivnost.
Autor: podravski.hr/Laudato/M.P. Photo: Nikola Wolf nedjelja, 06. siječnja 2019. u 11:05

Samo hrabro i nikad se ne predati! Valja prihvatiti svoj život i biti optimist kako god bilo teško, a raditi treba ono što možete – poručuje to s bolesničkog kreveta u stacionaru koprivničkog Doma za starije osobe svećenik Krunoslav Pačalat. Sugovornik Podravskog lista bio je dugogodišnji župnik koprivničke župe blaženog Alojzija Stepinca.

Doživio je dva teška moždana udara i život mu je mjesecima visio o koncu. I liječnici su ga 'otpisali', ali ne, kako kaže, i Bog.

– Još me, iz svojih razloga, drži ovdje, hahaha – poručit će u šaljivu tonu.

S velečasnim Pačalatom razgovarali su nakon Božića posredstvom elektronike budući da teško govori, što je posljedica moždanih udara. Iako ne može među ljude, upravo zahvaljujući modernoj tehnologiji, smartfonu i tabletu koji su uvijek uz njega, ne samo da je zadržao kontakte sa svojim župljanima, nego je nastavio svoje svećeničko poslanje.

Svakodnevno na Facebooku objavljuje dnevne molitve i druge slične sadržaje, a kuje i planove kako to još unaprijediti.

– Ja sam cijeli život bolestan. Imao sam problema s vodom, a izvadili su mi u bolnici i jedan bubreg, jer je zakržljao, propao. Da ne crpi drugoga, izvadili smo ga. S tlakom sam imao problema od djetinjstva. Ali o tome nisam govorio, niti se žalio, jer sam volio svoje zvanje i cijenio ga te sam bio radostan što sam mogao barem malo, kao svećenik, pomagati ljudima – pripovijeda Pačalat.

Nakon što se pročulo da je doživio prvi moždani udar, cijela je Koprivnica sa suosjećanjem pratila vijesti o njegovu stanju. Pročulo se da je kritično, da mu život visi o koncu, da je doživio i drugi moždani udar.

– Liječnici su govorili da neću preživjeti, kao i više puta u mom životu, ali Bog je htio drugačije. Sad sam super. Oporavak ide polako, ali ide. Ležim i čekam bolje dane. Znam se šaliti da uživam, jer ležim i ništa ne radim. Što mi fali? ‘Samo’ nikud ne mogu, hahaha – opet će se našaliti velečasni.
Veli kako je 'u glavi i srcu' prihvatio svoj život nakon bolesti.

– On je lijep, makar nije po mom planu. Nekad je teško, jer u svemu ovisiš o drugima. A ja se ne dam. Poznat sam po tome da sam u sebi borac i da se nikad ne predajem, kako je god teško. I to je život, samo nije po mome očekivanju. Ali to mi je dokaz da nisam vlasnik svoga života pa ne mogu birati što će se u njemu događati. Samo to treba shvatiti i prihvatiti, onda ti je sve lako. Ako se mučiš s pitanjima tipa ‘zašto baš ja?’, ili ‘što sam Bogu zgriješio?’, onda nije lako ni tebi, a ni onima oko tebe, koji ti pomažu. Ja sve zabavljam koji dođu k meni, kao i one ovdje, koji mi puno pomažu da mi bude lakše. Želim da svima bude lakše uz mene, a ne da me žale, kao da sam umro. Nikad nisam doživio trenutke krize, sumnje… Ja sam to tako prihvatio. To je moj životni put. Zahvalan sam Bogu na svom križu, jer je imao povjerenje u mene da ću ga do kraja iznijeti – kaže velečasni Pačalat.

Veli kako je oduvijek volio tehniku i znao s njom, što mu je dobro došlo u situaciji kad je prikovan uz krevet. Sada putem nje evangelizira, tumači dnevna čitanja koja se čitaju u crkvi na misi, piše razna razmatranja o blagdanima, a napisao je i bolesnički križni put, koji bi za vrijeme korizme trebao biti uobličen u knjižicu.

– Objavljujem svaki dan svoja dnevna tumačenja Biblije. Koji nemaju Facebook, a poslali su mi zahtjev da bi to čitali, šaljem im mailom. Taj mi kontakt znači puno. Prvo, još sam malo koristan, a drugo, dobivam veliku podršku od njih. Onda vidim da me župljani nisu zaboravili i da im je moj život nešto koristio. A to ti u ovim trenucima puno znači – reći će ovaj svećenik.

U situaciji u kojoj bi mnogi klonuli duhom i prepustili se očaju, on je pun planova. Svoju „elektroničku“ evangelizaciju namjerava proširiti vlastitom aplikacijom, koja bi, kako najavljuje, trebala proraditi za oko mjesec dana.

Ima li još planova?

– Ovisi što mi padne na pamet ili na što me ljudi nagovore. Volim slušati ljude, da mi kažu što im treba za duhovnost. Pišem samo jednom rukom jer mi je druga oduzeta, gledam samo jednim okom, jer na drugo ne vidim od udara te čujem samo na jedno uho jer na drugo ne čujem od udara. Moje pisanje traje dugo i puno puta moram iznova pisati jer ne vidim dobro, pa krivo nešto stisnem i onda sve izbrišem. No, treba biti jako strpljiv i ne gubiti energiju i vrijeme na očajavanje – poručio je velečasni Krunoslav Pačalat s bolesničkog kreveta u sobi broj 163 koprivničkog Doma za starije osobe.

 

Da biste komentirali, prijavite se.