Poveda, igrani film
Produkcija: Goya Producciones i Projecfilm, 2016.
Trajanje: 1h i 52'
Redatelj: Pablo Moreno
Scenarij: Pedro Delgado i Pablo Moreno
Oznake: Biografski, drama, povijesni
 
Kratki opis
Ova biografska drama pripovijeda o životu Pedre Povede (Linares, 1874. – Madrid, 1936.), upornog i inovativnog svećenika koji je otvorio nove puteve u obrazovanju i bio jedan od predvodnika u području zalaganja za ženska prava na početku dvadesetog stoljeća. Žrtva netolerancije, bio je ubijen kada je izbio Španjolski građanski rat. Papa Ivan Pavao II. ga je 2003. godine proglasio svetim, a UNESCO mu je 1974. dodijelio titulu "pedagog i humanist“.
 
Povedin uspjeh u obrazovanju i zalaganju za siromašnu i nepismenu djecu iz Južne Španjolske, koji su živjeli u špiljama u Guadixu, suočavao se sa snažnim otporom te se morao preseliti u Covadongu, kod sjevernih planina. Tamo je započeo novi kršćanski pokret, kojeg predvode mlade žene, kasnije poznat kao Terezijanski institut. U radu se oslanjao na mladu Josefu Segoviu, jednom od prvih žena svog vremena koja je imala sveučilišnu diplomu. Unatoč društvenim i političkim previranjima, Poveda je predano nastavio svoj rad. Nemiri su se pojačavali i dolazi do Španjolskog građanskog rata u kojem Poveda biva ubijen. Ovaj čovjek mira i dijaloga dao je svoj život za vjeru ostavljajući iza sebe svjedočanstvo ljubavi i nade.
 
Film se snimao u Gaudixu, Covadongi, Madridu, Jaénu i Ciudad Rodrigu, kako bi se vidjele špilje, rijeke, padine, kojima se Poveda kretao. Svi ti prostori čine ovaj film kinematografski izuzetnim.
 

Po istinitim pričama – tko su Pedro Poveda i Josefa Segovia?
 
Pedro Poveda Castroverde živio je od 1874. do 1936. Rođen je u Linaresu (Jaén, Španjolska) u brojnoj obitelji u kojoj je bio odgajan u katoličkoj vjeri. Od malih je nogu izrazio zanimanje i gorljivost za svećeništvom te je s 14 godina ušao u sjemenište u Jaénu, a kasnije nastavio svoje obrazovanje u sjemeništu u Gaudixu (Granada, Španjolska). Zaređen je za svećenika 1897.
 
Već je kao svećenik u Gaudixu vršio razne crkvene i pastoralne službe, kao što je tajnik biskupa, te voditelj sjemeništa i raznih katedra. Osim tih dužnosti, 1901. počeo se posvećivati stanovnicima zapuštene špiljske pokrajine. Otvorio je škole za djevojčice i dječake, organizirao nastavu za odrasle, pučke kuhinje, radionice za žene, tražio je učitelje i rekonstruirao nekoć zapušteno područje, neumorno tražeći novce za tzv. 'Špilje'. Ove su aktivnosti izrazile negodovanje i ljubomoru drugih što je na kraju rezultiralo Povedinim odlaskom iz Gaudixa 1905.
 
1906. bio je imenovan kanonikom bazilike u Cavadongi u Asturiji, na sjeveru Španjolske. Budući da je bio dosta mlađi od ostalih, brinuo se za brojne slučajeve povezane s Cabildom i potrebama svetišta. Služio je brojnim hodočasnicima u pohodu Svetoj špilji te je imao dubok molitveni i intelektualan život, što će ga obilježavati kroz čitav život. Iz Covadonge je počeo pisati članke i brošure o pedagoškim temama i surađivati s učiteljskim udrugama. 1911. je s nekoliko mladih suradnica otvorio 'Akademiju'- centar za formaciju budućih učiteljica. Dogodine su otvorili dva takva centra u Linaresu i Jaénu.
 
Vraća se u Jaén kao kanonik katedrale 1913. te je tamo vršio službu odgajatelja sjemeništa i obiju učiteljskih škola. Tu upoznaje Josefu (Pepitu) Segoviu, mladu djevojku iz grada koja je pri kraju svoga studija te među prvim ženama koja će diplomirati. Zajedno s njenom podrškom i grupom odlučnih i formiranih djevojaka, ustanovio je Terezijanski institut pod patronatom sv. Terezije Avilske. Institut je 1924. potvrdio papa Pio XI. kao laičko udruženje koje nastoji živjeti po Evanđelju u svojim pojedinačnim poslanjima. Zahvaljujući Terezijanskom institutu mnoge su djevojke imale priliku dobiti visokoškolsko obrazovanje i posvetiti se društvu.
 
Imenovan je kapelanom u Madridu 1921. Tamo je imao brojna zaduženja, a u tom je razdoblju osnovao i Utočišno bratstvo koje se posvećuje najsiromašnijima i napuštenim starijim osobama i djeci. Posljednje razdoblje njegova života poklapa se s turbulentnim previranjima pred građanskim ratom te je suživot među redovima pun tenzija. Bio je pritvoren u vlastitoj kući odmah nakon slavljenja Euharistije. Njegove su posljednje riječi bile 'Ja sam svećenik Isusa Krista'. Umro je u zoru s 27. na 28. srpanj 1936. Njegovo je tijelo pronađeno na groblju Almudena.
 
Josefa Segovia rođena je 1891. u Jaénu. Započela je studij učiteljstva u Granadi te je između 1911. i 1914. bila pripadnica treće generacije Visoke škole učiteljstva u Madridu. Pedro Poveda joj je 1913. povjerio ravnateljstvo jedne akademije za studentice učiteljstva koju je tek osnovao u Jaénu. S vremenom je pristala na molbu te je postala ključna osoba u Terezijanskom institutu, gdje je aktivno sudjelovala u njegovom razvoju. 1919. imenovana je prvom ravnateljicom Terezijanskog instituta, dužnost koju je imala do kraja svog života 1957. U trenutku njene smrti Institut je bio prisutan u 16 zemalja diljem Europe, Amerike, Azije i Afrike.
 
Za vrijeme života objavila je brojne članke i brošure posvećene učiteljicama i bivšim studenticama Terezijanskog instituta te je potaknula pokretanje informativno-kulturnog lista 'Eidos'.
 
U listopadu 1966. u Madridu pokrenut je postupak njene kanonizacije, a 2005. je proglašena Službenicom Božjom.