Laudatova suradnica Tanja Popec u svojoj novoj kolumni promišlja o situaciji parova koji se nalaze pred izborom: pristati ili ne na medicinski pomognutu oplodnju? Gledajući na aktualni nacrt Zakona o MPO i sve što vodi prema njegovom prihvaćanju, očita je „politička igra“ koja je „već je odavno poprimila razmjere planski smišljenog 'scenarija' za provedbu vlastitih misli, bez obzira što o Zakonu misle građani“, ustvrdila je.

No, sada ne bavi političkim naglascima i pozadinom ovoga Zakona, već onima koji su u glavnoj ulozi kada je u pitanju (ne)primjena njegovih odredbi, a to su neplodni supružnici. Govoreći o njima, ukazuje na križ neplodnosti koji su pozvani prihvatiti i nositi.

„Čežnja za djetetom sastavni je dio ljudskoga bića – i žene i muškarca, ali žene na osobit način, jer je ona oblikovana da bude donositeljica novoga života na svijet“, podsjeća Tanja te pozornost usmjerava na muškarce i žene koji bez ovoga dara dolaze u krizu smisla vlastite egzistencije, kao i smisla vlastitoga braka. Smatra kako je u javnosti učinjen propust, jer se duhovna i emotivna strana neplodnosti zanemarila: „U javnosti je učinjena prilično velika nepravda supružnicima koji su u braku i ne mogu prirodnim putem začeti dijete, iako smatram da su oni prvotno najranjenija skupina u ovoj cijeloj priči. Oni koji žive brak i bračnu ljubav kao čistu ljubav uzajamnog predanja, i slika su sakramentalnog odnosa kojega Krist štiti svojom prisutnošću, kao da su ostali u sjeni dosadašnje obrade teme. Rane duše koje se ne vide, a zapravo najviše bole, i dalje su ostale potisnute i 'neobrađene', jer na emotivnu i duhovnu stranu priče vrlo rijetko je itko skrenuo pozornost. A čini mi se da je ona najbolnija, jer neplodnost fizički ne boli, ali je zato jeziva neopipljiva bol bića koje u nutrini čezne za djetetom, a ne može ga imati. Ako se ljudskom biću oduzme ta emotivna komponenta, ono postaje poput uređaja, a ne osobe.“

Spominjući situacije kroz koje prolaze neplodni supružnici, Popec poziva na  razgovor upravo o tim nutarnjim nevidljivim ranama koje neplodnost donosi: „Kada bi ih vodili duhovni asistenti, sigurno bi pronašli način razgovarati o tome kako se Bog proslavlja i po njihovom križnom putu, jer Bog nas ne ostavlja same iako dopušta trenutke kušnje. Također, treba im priznati pravo da odboluju svoju muku, a ne da je se stide ili bježe od nje.“ Potrebno ih je voditi i prema drugim oblicima bračne ljubavi „u kojoj će ih zajednički križ još više zbližiti kada će nositi rane jedno drugoga. I taj brak ima smisao.“

Polazeći s duhovnoga gledišta, Tanja zaključuje kako „neplodnost nije vlastiti izbor niti zaslužena kazna“, već u Božjem svjetlu ona postaje veličanstvena misija koja nosi i određene poruke: dijete je dar i nitko na dar nema pravo, a Bog je gospodar života i bira kome će ga i kada dati. Za Ivana Pavla II., trpljenje koje proživljavamo, pa tako i neplodnost, „bit će poziv i poslanje, i postat će naš jedinstveni put prema svetosti.“

„Križ koji nose neplodni supružnici mogu samo razumijeti oni koji su 'u istoj koži' ili su im se u određenoj fazi svojega života približili vlastitim sličnim iskustvom barem na trenutak. Ovakve se teme ne mogu riješiti prema političkim i interesnim scenarijima, već im se pristupa s poštovanjem za bol i iskrenim suosjećanjem“, napominje naša kolumnistica i zaključuje: „Supružnici koji nikada neće prirodnim putem dobiti vlastito dijete, s Kristom su pribijeni na križ i jedino ih On može uzeti za ruku i usmjeriti njihovu ljubav prema drugim ciljevima: djeci u domovima, osobama s posebnim potrebama, prema bolesnima, nemoćnima. I u takvim se situacijama rađa duhovno majčinstvo i očinstvo čije se zasluge ubrajaju u posebnu rubriku na kojoj, kao naziv, stoje Isusove riječi: „Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40). I samo ako postanu dionici Kristovih patnji, čut će Njegov odgovor o smislu trpljenja te ga iščitati gledajući svoj život u sjaju Njegova svjetla.“

Više pročitajte u kolumni Tanje Popec.

Izvor: Laudato