Senior bi svojem vazalu dao leno, a ovaj bi mu zauzvrat dao prisegu vjernosti, što je u praksi značilo da će ga pratiti u rat za nova lena ili da će zajedno braniti već zauzeta. Na tom bi lenu, dakako, bili neki kmetovi koje bi vazal onda gulio, šaljući potom postotak senioru, s pusom.

Danas se lena nazivaju političkim funkcijama, a nekadašnju desetinu zamijenila je naknada za članstvo u nadzornom odboru – ali princip je isti. Javni demokratski život (tj. izbori) predstavljaju tek preraspodjelu lena i preusmjeravanje desetine, a to se izvršuje na temelju tajnog stranačkog rada (tj. rezultata borbe partijskih vazala da steknu naklonost svojih partijskih seniora). Nema nikakve naznake da će se u budućnosti išta promijeniti, već i zbog toga što u velike stranke upravo i ulaze ljudi koji se u budućnosti nadaju lenima i desetinama i koji neće dopustiti da sustav propadne baš kada oni trebaju kapitalizirati godine samozatajnog stranačkog rada (tj. ulizivanja i spletkarenja).

U takvoj situaciji glasači gube interes za glasanjem, a stranke gube interes za glasačima. Stranke se, naime, ponašaju poput vozača koji traži parking: najprije ga traži tamo gdje će ga najvjerojantije naći, a tek ako su ondje sva mjesta zauzeta, odlazi onamo gdje je manja vjerojatnost d aima slobodnih mjesta. Na isti način stranke se bore samo za one građane koji još uvijek idu na izbore, a ostali ih jednostavno ne zanimaju – previše im je naposrno truditi se oko njih.

Političare zato ne zanima proširenje političkog prostora, žele vladati ostacima ostataka; ne žele povećati broj poduzeća, žele se izboriti za što više mjesta u nadzornim odborima preživjelih; ne žele povećati gospodarski rast, žele što više ugrabiti iz budžeta; ne žele da se više proizvodi, žele veće poreze; ne žele manju apstinenciju, žele pobijediti.

Bez ovog referenduma naš će se politički prostor sužavati sve dok ne ostanu samo dva političara koji će se boriti za jedino mjesto u jedinom nadzornom odboru, jedino zastupničko mjesto u parlamentu i jedini ministarski portfelj u vladi. Tada će zadnji hrvatski političar zadaviti predzadnjeg, popraviti kravatu i svečano izaći na birališta gdje će biti jedini glasač; glasat će za samoga sebe i to će biti kraj naše politike. 

Ukratko, hrvatska politička igra postala je beskrajno dosadna i ne donosi nikakva rezultata. Treba je resetirati.