Nakon pjesme, dijecezanski bogoslov, Ivan Petrović pročitao je tekst Ane Rakičić pod naslovom „Srce za Vukovar“. Nakon pročitanog teksta koji je na trenutak sve ostavio bez daha, okupljenima se pozdravnim govorom obratio rektor Anđelko Košćak, pozdravivši sve prisutne branitelje, prodekana KBF-a Maria Cifraka, svećenike, redovnike, redovnice, prebendare, bogoslove i  sve koji su bili nazočni.

Uslijedio je isječak iz dokumentarnog filma „Kardinal vjere, pravde i ljubavi“, dokumentarac posvećen kardinalu Kuhariću. Kardinal u isječku ističe važnu misao - hodajući po ruševinama zaključuje da su materijalne ruševine strašne, ali da ne želimo ruševine u dušama, da vjernici mogu i na ruševinama Grada biti mirni, gledati budućnost ispunjenu nadom da će sve biti bolje i da će iz ruševina izrasti novi, obnovljeni život.

Kratko predavanje nakon isječka dokumentarnog filma  održala Dr. Mirjana Repanić Braun s Instituta za povijest umjetnosti. Govorila je o temi „Sjećanje na stradanja vukovarske kulturne i umjetničke baštine u Domovinskom ratu". Predstavila je svoja istraživanja. Umjetnine iz franjevačke crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru nisu do danas vraćene. Kao prvo, izgubljen je cjeloviti umjetnički dojam te crkve, jer je razrušena, a nestala je vrijedna slika s glavnoga oltara u crkvi. Slika je „Apoteoza sv. Filipa i Jakova“, naslikao ju je 1733. godine A. Herzog. Druga vrijedna slika koja je također ukradena je „Večera u Emausu“ P. A. Sensera iz 1756. godine, nestala iz franjevačkoga samostana u Vukovaru i također, nakon pregovora nakon rata, nikada nije vraćena. Doktorica je zaključila da treba uspostaviti prijateljstvo i veze sa zapadnim europskim gradovima koji kao i Vukovar leže na Dunavu, da treba ići naprijed povezivanjem s ostatkom Europe.

Nakon predavanja dr. Mirjane Repanić Braun pročitano je svjedočanstvo majke poginuloga Gordana Lederera. Bogoslovski oktet otpjevao pjesmu „Što znači Isus“. Tekst pjesme napisao je kardinal Stepinac, a glazbeno je obradio mo. Miroslav Martinjak.

Slijedilo je izlaganje „Sjećanje i obol djelatnika Hrvatske radiotelevizije obrani Republike Hrvatske" urednika informativne redakcije vijesti središnjih emisija na Hrvatskoj radioteleviziji u vrijeme Domovinskoga rata Zlatka Kuretića. Govorio je o tome kako se Radio Zagreb, danas Hrvatski radio nosio sa zbivanjima od 1986. godine nadalje. Ekipa koja je tada zajedno s njim radila na radiju je bila u nevjerici kad se počelo nazirati da će doći do rata, zato što su oni zapravo bili poslijeratna generacija (Drugi svjetski) i sad: opet rat! Svjedočio je o tome kako je bilo opasno i turobno izvještavati tada kad se nazirao Domovinski rat, kako su loše vijesti stizale jedna za drugom, ispričao je svojim i izvještajima kolega iz Petrinje i Gline, te o radu Radio Zagreba iz podruma za vrijeme rata. Rekao je da je to bilo teško razdoblje, fizički teško jer se radilo punom parom, ali radilo se sa zadovoljstvom, bilo je jako puno materijala, izvještaji o stanju u Hrvatskoj su stizali sa svih strana Lijepe Naše, gdje su vijesti poput Dnevne kronike znale trajati i po sat vremena. Prisjetio se i dobro nam poznatih izvještaja Siniše Glavaševića koji su svakodnevno iz Vukovara pristizali.

Poslije izvještaja o medijskom djelovanju za vrijeme Domovinskog rata, uslijedilo je čitanje pisma gospođe Vere Marije Sertić „Moj brat hrvatski vojnik“, nakon kojeg je vlastito svjedočanstvo pod temom „Domovinski rat – ostvarenje slobode i stoljetne težnje hrvatskoga naroda“ o Domovinskom ratu, Vukovaru te vjeri branitelja u ratu ispričao gospodin Miljenko Filipović, general Hrvatske vojske. „Na poziv domovine sve sam napustio!“ U tim riječima osjeća se spremnost i ljubav na sve, upravo oni osjećaji koje danas osjećamo u riječima branitelja. Nakon priključenja hrvatskoj vojsci, prikupljanja oružja, stvaranja i obučavanja vojske te obrane od jačeg agresora rekao je kako je rođen, ali i odgajan u katoličkoj obitelji, te da je misa, kao i krunica bila sastavni dio njegova života, baš kao i danas. „Kad god mi je bilo teško poljubio bih krunicu i Gospin kip“ riječi su koje je izgovorio svjedočivši svoju vjeru. Opisavši događaje o ratu, gdje je i ranjen dva puta u glavu, privodio je svoje kratko svjedočanstvo kraju riječima zahvale i ponosa „hvala Bogu obranili smo se i stvorili Republiku Hrvatsku. Taj rat bio je prljav i nametnut, no hrvatski vojnik izišao je kao pobjednik! Hvala vam na čuvanju i oživljavanju uspomene na Vukovar!“

Nakon glazbenog dijela koji je izveo bogoslovski tamburaški sastav kroz pjesme „Ne dirajte mi ravnicu“, te „Slavujev pjev“ (pjesma rastanka, instrumental), u dvorištvu Nadbiskupskoga bogoslovskoga sjemeništa odražala se molitva za domovinu Hrvatsku, poginule branitelje, obitelji, mir u svijetu koja je završila paljenjen svijeća kod križa.