U karmelićanskom samostanu Sv. Josipa u Avili u Španjolskoj danas žive, mole i rade i tri mlade Hrvatice, tri Splićanke. Sestra Edita Marija od Križa, poznata kao glumica Edita Majić, koja je prije četiri godine položila doživotne (vječne) zavjete. Zatim su tu i dvije rođene sestre iz Splita, Mihaela (26) i Gabriela (24) Mladineo. Sestra Gabriela od Svetog Lica, inače 24-godišnjakinja, položila je 1. listopada prošle godine privremene zavjete, dok je njezina dvije godine starija sestra Mihaela od Raspete Ljubavi položila doživotne zavjete vezujući se tako čvrsto uz ovaj neobični red redovnica i pustinjakinja koje se zovu "bosonoge karmelićanke" te međusobno razgovaraju samo nekoliko puta dnevno. Sve ostalo je šutnja i molitva, a sve kako bi se mogle sabrati i čuti Božji glas.

Neokatekumenska zajednica u Splitu, a i šire dobro poznaje obitelj prof. Mirjane i mr. Nenada Mladinea, bračnog para koji se ponosi sa svojih desetoro djece od kojih su dvije sestre Mihaela i Gabriela odabrale najstroži karmelićanski red, onaj u španjolskoj Avili. Za njih kažu da su samozatajna obitelj.

Prije nekoliko godina, točnije u svibnju 2004. godine, mlada glumica Edita Majić neočekivano je najavila da se povlači s kazališnih dasaka i odlazi u karmelićanski samostan Svetoga Josipa u Avili, stotinjak kilometara zapadno od Madrida. Otad nije prestajalo zanimanje javnosti za razloge i povode takve odluke mlade glumice koja je za svoj redovnički život izabrala najstroži red u Katoličkoj crkvi. To su „bosonoge karmelićanke“ koje svoj život provode u molitvi, kontemplaciji i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez obuće, u vrlo skromnim uvjetima prvog reformiranog samostana što ga je početkom 17. stoljeća osnovala i u njemu živjela najpoznatija mističarka tog vremena Sveta Terezija Avilska (djevica i crkvena naučiteljica).

Avilske karmelićanke (red koji je 1562. godine osnovala Sveta Tereza Avilska) najstroži je red u Katoličkoj crkvi. Sestre u samostanu, naime, žive vrlo skromno: u siromaštvu, radu, postu i molitvi. Svaka ima svoju sobicu, takozvanu ćeliju s ležajem od slamarice. Iako u samostanu nema grijanja, čak ni zimi, pokrivaju se tek prekrivačem od čohe i na nogama nikada ne nose čarape zbog čega ih zovu “bosonoge karmelićanke”. Nemaju električno kuhalo ni toplu vodu, a većinu godine poste. Ostatak žive od “Božje providnosti”, odnosno jedu samo ono što dobiju na milodar od nesebičnih ljudi ili što same uzgoje. Telefon je jedan od rijetkih “luksuza” u samostanu.

Inače, sve vrijeme provode u tihoj molitvi, a s ostalim svijetom kontaktiraju preko otvora u zidu s dvostrukim rešetkama, jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Samostan ima divan vrt u kojem sestre smiju provoditi određeno vrijeme. Avila je poznata kao grad u kojem pada mnogo snijega i dugo se zadržava. Nalazi se na više od tisuću metara nadmorske visine pa za njega kažu da je najbliži Bogu. Trenutačno je u samostanu 16 sestara. Sve su uvijek nasmijane i radosne. Sestre međusobno smiju razgovarati samo dva sata dnevno - poslije ručka i večere, a najveći dio svog vremena mole se za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća.

Izvor: kta