Obitelj Frankopan je svojom svekolikom stvarateljskom aktivnošću stvorila Modruš središtem povijesnog, duhovnog, kulturnog, političkog i gospodarskog djelovanja. Bila je to okosnica svjetlijeg pogleda prema budućnosti prostora Modruša i njegovih slijednika Oštarija i Ogulina i njegovih žitelja. Stoga se na 347. obljetnicu tragičnih događaja iz Bečkog Novog Mesta njima posvetilo više događaja u organizaciji Katedre Čakavskog sabora Modruše i Udruge branitelja Općine Josipdol kao i brojnih predstavnika ustanova i udruga iz Ogulina i susjednih općina.

Predsjednik Katedre čakavskog sabora Modruše Zvonko Trdić je na početku podsjetio na događaj pred 347 godina i smrt tadašnjih hrvatskih velikana: Hrvatski ban Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan završili su tragično u Bečkom Novom Mestu nakon proglasa kralja Leopolda I. od 3. travnja 1670. Njihova imanja kao i njihovih pristaša bila su im zaplijenjena. Nastala je opća grabež, posebno u Međimurju gdje su se mnogi okoristili a posebno Nikola Erdedi. Povijest nam ne služi samo da spoznamo što je bilo, već da izvučemo pouke za budućnost. O tih vremena nije se ništa posebno promijenilo, vodstvo je obezglavljeno, strateške tvrtke su u stranim rukama, zaključio je Trdić te poručio da vodimo računa o svojoj kući tko je u njoj gazda i da je volimo i uredimo tako da u njoj dobro živimo. 

Zatim je slavljena Misa za hrvatske velikane a čuvar svetišta pop Luketić je u homiliji poručio da iako danas nije poseban blagdan niti bdjenje, ipak obilježavamo važan događaj, spomendan tragične smrti hrvatskih velikana Zrinskih i Frankopana. Oni su tada nestali ali je ostalo njihovo djelo. Sebe su ulagali za dobro drugih i za to platili cijenu. Nakon što smo 1097. godine smrću Petra Svačića ostali bez posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi plemićka loza Frankopana je 1193. godine došla na Modruš gdje su učinili puno toga za kulturni i duhovni razvoj naroda, od razvoja tiskarstva pa do glagoljice. Svoje nade polagali su u Boga. Zato se zapitajmo u kriznim situacijama gdje su nam korijeni, ujedinimo se i zahvalimo Bogu na daru države.

Nakon Mise svi sudionici su otišli u predvorje svetišta odnosno na temelje nekadašnje velebne katedrale od koje je osim pokrajnjih zidova ostalo šest zaglavnih kamena. Simbolička svečanost uz nazočnost povijesne ogulinske postrojbe Frankopanske garde i župnog zbora započela je uz zvuke trube i pjesme „Tišina", a nastavljena čitanjem šest dijelova Govora za Hrvatsku kojeg je 1522. pred njemačkim staležima izgovorio Bernardin Frankopan. Dijelove govora o braniteljima čitao je pripadnik specijalne policije MUP-a Saša Poljak, o društveno-političkim prilikama predsjednik DPD-a Sv. Ivan Pavao II. Bartol Tunjić, o gospodarstvu Josip Božičević, o školstvu ravnatelj škole Zvonko Ranogajec, o kulturnom djelovanju prof. njemačkog jezika Monika Juričić te o crkvenim zdanjima učiteljica i promotorica učenja glagoljice Mirjana Grubišić. Nakon svakog pročitanog teksta nazočni pripadnici pojedinih staleža su postavili upaljene svijeće na pojedini temeljni kamen. Na kraju je vjeroučiteljica Iva Puškarić pročitala oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) koje je već tada, 1671. godine bilo prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. U tom dijelu svečanosti proslava je imala i ekumensku dimenziju jer je svijeću položio i starješina manastira u Gomirju o. Mihajlo Vukičević.

Kako je na kraju istaknuo čuvar svetišta u Oštarijama pop Ante Luketić, bio je to skromni doprinos i mali znak prisjećanja na velikane kojima smo, iako sami nedovoljno svjesni, za mnoga toga zahvalni.