Vjera, umjetnost: Provokacija, tolerancija

„Vjera – umjetnost: Provokacija – tolerancija“ bila je tema mjesečne tribine „Teološki četvrtak“ održane 26. ožujka u organizaciji Kršćanske sadašnjosti u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na zagrebačkom Kaptolu. Pogledajte kratki video prilog s izjavama predavača.

IMAG1768.jpg
Autor
AD/Laudato
Objavljeno:
 
30.03.2015 17:10
 

O tome što znači provokacija u umjetnosti s posebnim osvrtom na odnos vjere i umjetnosti diskutirali su glumac i redatelj Rene Medvešek, profesor talijanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Nino Raspudić i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu Željko Tanjić. Tribinu je moderirao don Anton Šuljić.

„Religioznost je u drugoj polovici 20. stoljeća uime oslobođenja potisnuta na marginu, na područje privatnog, no to je kao da zanemarite silu teže i kažete da ste vi potpuno slobodni da možete ići kamo god želite, a zaboravili ste silu koja vas cijelo vrijeme drži na zemlji, i da bi vas bez te sile progutao beskraj svemira. Osobno vidim duhovnost, pa i kršćanstvo kao poziv na najveću slobodu: i moju i bilo koga oko mene.“

Ovim citatom Renea Medvešeka voditelj tribine uveo je u temu i pozvao prvoga uvodničara da iz bogatoga redateljskog i glumačkog iskustva progovori o tome kako on vidi odnos umjetnosti i vjere. Umjetnička djelatnost često je pokušaj da se čovjek oslobodi i iscijeli, pa je u tom kontekstu sloboda važna, objasnio je Medvešek rekavši da je u njegovome slučaju s vremenom nestala razlika između profesionalnoga, kazališnog, odnosno umjetničkog puta i duhovnoga puta te da je shvatio da su to „iste stvari koje jedna bez druge ne mogu.“

Osvrćući se na pojam tolerancije, Medvešek je istaknuo da ako polazi od toga da će nekoga u umjetničkom djelu prikazati negativno, samim time publici prikazuje svoju predodžbu ne dopuštajući autentični doživljaj.

Rene Medvešek između ostaloga podijelio je s prisutnima iskustvo koje je doživio prilikom pripremanja danas proslavljene predstave „Brat magarac“, inspirirane životom svetoga Franje. Kad mu je bila ponuđena autorska predstava, Medvešek je shvatio da mora napraviti predstavu o vjeri jer mu je, kako je rekao vjera postala previše važna, a da o njoj ne bi govorio. Okupio je kolege koji su željeli sudjelovati na projektu, a jedan od njih ga je nakon nekog vremena rada zamolio za razgovor, potaknut željom da odustane od projekta. Rekao je da nije vjernik i da se, zbog toga što je predstava krenula u „crkvene vode“ želi povući. „Ja sam prvo u smislu tolerancije i slobode htio reći 'Dobro.' Međutim, u tom razgovoru sam shvatio jednu beskrajno važnu stvar  i rekao sam mu: 'Gledaj, mi radimo predstavu o svetom Franji, čovjeku koji je živio ljubav i ako mi u tom procesu rada dođemo do bilo koje točke koja bi tebe na bilo koji način uvrijedila ili dovela tvoj integritet, tebe kao osobu u pitanje, onda znači da smo na krivom putu.'“ Medvešek je zaključio: „Ako vidim prostor za provokaciju onda mi je najintrigantnije kad je to provokacija stvari koje kod sebe smatram zakržljalima ili nedostatnima.“
 
Profesor Nino Raspudić uvodno je istaknuo da su teme koje se tiču odnosa provokacije, tolerancije, vjere, umjetnosti i svetogrđa često prisutne u hrvatskom društvu, a često su potaknute željom za zaradom i medijskom pažnjom: „Zamislite da ste neki anonimus, a silno želite postati poznati i dospjeti na naslovnice novina. Recept za šok je vrlo jednostavan: nečiju svetinju stavite u nepriličan kontekst. Teži put k slavi je smisliti dobru priču ili originalan kadar.“ Osvrćući se na profanaciju Zapada predavač je ustvrdio da je sve teže izazvati šok jer je društvo zasićeno senzacijama pa dolazi do „repetitivne originalnosti“ i „dosadne šokantnosti“. Nihilisti i fundamentalisti u svojim karakterističnim djelovanjima kriju dvije krajnosti na temelju kojih se može razmišljati o temi provokacije i tolerancije; vjere i umjetnosti, objasnio je Raspudić naglašavajući da nihilisti negiraju čovjeka kao simboličko biće razarajući sve, pa tako i simbole, a da fundamentalisti u osnovi rade isto poistovjećujući simbolično i realno, a „sva kultura i civilizacija leži u sredini između nihilizma i fundamentalizma“.

Raspudić je u zaključku rekao: „Svi ovi slučajevi oko kojih se zadnjih godina dizala prašina ne vrijeđaju me kao kršćanina ni u jednom trenutku, ali me vrijeđaju na estetskoj razini, intelektualno, jer su plitki i bez sadržaja, jer ponavljaju nešto što je prije sto godina viđeno. Problem i s Frljićem i s cijelom tom produkcijom je sa stajališta estetske prosudbe jedan kič. To su postupci kiča ili pornografije. A veliki je problem što mi to plaćamo s 40 milijuna kuna godišnje.“
 
Vjera je sama po sebi provokacija i od te činjenice ne treba bježati, rekao je treći uvodničar „Teološkoga četvrtka“ Željko Tanjić. „Kad si sad zamislite vrijeme Isusovog života, sad dolazi jedan čovjek i kaže 'Ja sam Sin Božji' i kaže, na kraju krajeva 'Ja sam put, istina i život', naravno da je to bila beskrajna provokacija za cjelokupni sustav. Nakon jutra uskrsnuća žene dolaze s groba i kažu 'Uskrsnuo je!' Kud ćeš veće provokacije u povijesti čovječanstva od te“, pojasnio je Tanjić. Provokacija se može dogoditi na različitim razinama, a postoji provokacija koja ide za stvaranjem novih odnosa, novoga života, za prepoznavanjem onoga što čovjek nosi u sebi. Provokacija sama po sebi nije ništa negativno, ali je pitanje čemu ona služi: „Danas je provokacija svrha samoj sebi, ona razara, a nedostaje ove pozitivne provokacije koja će biti spremna izokrenuti odnose, ukazati na ono negativno, bilo u društvu bilo u Crkvi, ali s ciljem da nešto u nama pokrene, da počnemo drugačije razmišljati o sebi, o svom životu i o našim odnosima.“, naglasio je predavač. Razmišljajući o slobodi govora i(ili) pisanja Tanjić je iznio svoj stav neslaganja s tvrdnjom da je sloboda govora apsolutna. U zaključku predavanja istaknuo je da demokracija ne pretpostavlja nikakve apsolutne vrijednosti, nego traži ravnotežu između različitih vrijednosti. Ako netko apsolutizira samo jednu vrijednost, recimo slobodu govora, koja ne bi uključivala odgovornost prema drugome te traženje istine i pravednosti onda dolazi do velikoga problema. U tom slučaju, zaključio je Željko Tanjić „moramo stati na stranu onih koji su apsolutiziranjem slobode govora povrijeđeni. I ne trebamo se bojati jesmo li na pravoj strani“.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: