Marija Sesler, rođena je Vukovarka danas živi i radi u Zagrebu. Mladenački dani su joj prekinuti na Hrvatskom radiju Vukovaru.... kaže nam da nema obitelji u Vukovaru koja nije osjetila patnju i ratne strahote. Vjera joj je oslonac i danas, molitva joj je dala i daje snage i ističe „ ja nikada ne govorim da je Vukovar pao, on je bio okupiran!“

O prekinutoj mladosti

U Slavoniji su sva godišnja doba lijepa, ali jesen posebno. Sve puca od plodova i boja, mirisa i okusa. S veseljem se bere i sprema ono što se cijele godine uzgajalo, priprema se za snene magle i zimu. Tako je oduvijek bilo i tako treba biti. Ali ne i za Vukovar jer se ponovno vraćamo u 1991. koja je obilježila naše živote i potpuno ih promijenila. Teško je zamisliti da je prošla 21 godina! I od tada dijelimo vrijeme na prije i nakon rata.

Vukovar je do te godine bio miran, pitomi grad, široka srca kao i njegovi Vukovarci. Često ponavljam izreku starih koji su govorili: Dunav teče polako, 'ajmo i mi tako.Mislim da je sve rečeno, tako se živjelo i bilo je dobro, stvarno dobro. Sve do '91. godine, kada su neki pokazali da ne vole svoje sugrađane, da ne vole svoj grad.

Tog proljeća mi se napokon ostvario dječji san i počela sam raditi u novinarstvu, na Hrvatskom radiju Vukovar. Ranijih godina doma nisu s oduševljenjem gledali na tu moju ljubav prema novinarstvu, posebno mama. Onako potiho i roditeljski, bila je protiv toga. Kaže, zamišlja me po nekim ratištima dalekih zemalja, u stalnoj opasnosti…I, onda je došla 1991. Nisam se morala nikamo maknuti, rat je došao k nama. Kakva ironija života!

Nikako ne želim reći da sam bila ratni izvjestitelj jer bilo je onih koji su to doista bili i to do samoga kraja. Jednostavno sam radila sve potrebno, kao i ostali koji su se u tom trenutku tamo nalazili.

U Zagreb sam došla počekom rujna, na kratko i tek s ponekom sitnicom potrebnom za dan, dva. No, prekidaju se sve veze, nema povratka! Kakav osjećaj nemoći - svi moji i sve moje je ostalo tamo. Što ću ja u Zagrebu? Jesam li ih nenamjerno izdala? Nakon što sam par dana bila kod prijateljice, prešla sam u Centar za prognanike u Dubravi, pa kod jedne obitelji. I svi su pomagali, dijelili moje tuge i strahove, davali potporu, pružali nadu. I danas sam zahvalna na tome jer oko mene se rušio svijet. Vukovar iz dana u dan prolazi sve veći pakao, ne znam za moje, jedna loša vijest prati drugu... gdje je kraj?

Tadašnji Klub Vukovaraca je bilo jedino mjesto gdje smo mogli dobiti bar neke informacije. I to one o poginulima! Trenuci čekanja duži su od vječnosti. I onda olakšanje, nema ih na tim listama, još su živi! Iako se situacija u Vukovaru mijenjala iz sekunde u sekundu, grčevito sam se hvatala za taj podatak i pokušavala ostati normalna. Jer za dva dana evo me ponovno u Klubu i opet novi strah i neizvjesnost.

Sredinom listopada dobila sam polupotvrđenu vijest da su mi roditelji i brat ubijeni, zaklani. Na sreću, nije bilo točno. Vjerujte, to iskustvo ne bih poželjela nikome, iako sam svjesna da su ga, nažalost, mnogi doživjeli. U Vukovaru nema obitelji koja nije prošla osobni pakao, ratnih strahota. Negdje sam pročitala kako najgore što se čovjeku može dogoditi, osim gubitka života, je oduzimanje dostojanstva i osjećaj nemoći. Upravo to se pokušavalo napraviti u mjesecima stradanja Vukovara. Ali, nisu uspjeli! - beskrajno sam ponosna na hrabrost i snagu svih koji su izdržali. Pokazali su kako se voli svoj grad i kako se za njega gine. Zato nikada ne govorim da je Vukovar pao, on je bio okupiran!

18. studeni – najružniji san

Danima smo slušali Glavaševićeva izvješća o strahotama, ali stalno je tinjala nada, izdržat će, neće se dogoditi ono najgore… Već jako dugo nisam imala nikakve vijesti o svojima i samo sam se očajnički nadala da će nekim čudom preživjeti. Prolazili su dani, ništa ne znam, dolaze razne vijesti, sve gora od gore, ali ni traga mojima. I, onda se nekim čudom javio brat, preživio je četiri dana proboja do Vinkovaca. Trenutak kad sam čula njegov glas ni danas ne zaboravljam. Sjećam se da sam ga kroz plač pitala je li čitav, ima li ruke, noge. Možda to sad izgleda čudno, ali u to vrijeme su takva pitanja postavljala! Gdje su roditelji, rodbina, svi naši mili? Ništa nije znao jer se noć prije kraja oprostio od njih i krenuo u proboj. Kao i mnogi drugi koji su kroz Kukuruzni put pokušali stići do Vinkovaca. Na jednom od takvih punktova, manja grupa njih se zavjetovala da će, prežive li, na tom mjestu podići kapelicu Majci Božjoj. I učinili su to, kapelica je napravljena i na njoj tekst koji, otprilike, glasi: Majko Božja, moli za nas da zaslužimo raja jer pakao smo već prošli. Od vremena kad je to moguće, u predvečerje 17.11. okupljaju na tom mjestu i pale svijeće zahvale.

Tih dana su u Zagreb počeli pomalo stizati i drugi, uglavnom žene i djeca, starci. Obilazila sam sva ta mjesta za prihvat tražeći ostale. Grlim sve koje vidim sretna što su živi. Suze samo teku, nema se što reći, ali u očima pitanja i strah od odgovora. Napokon pronalazim mamu, ujnu, tetu, 80-godišnju baku... nakon svega prošle su i pakao višednevnog tamničenja u Srbiji.

Među pristiglima u Zagreb malo je muškaraca, uglavnom su to branitelji koji su preživjeli proboj. Za ostale ubrzo saznajemo da su ih odveli u srpske logore. Nova agonija! I dalje ni glasa o tati, je li preživio, gdje je? Mama je jedino rekla da su ih razdvojili na Veleprometu i od tada više ništa ne zna. Prvu vijest o njemu dobili smo od ujaka koji je došao u jednoj razmjeni, nakon strahota logora u Nišu. Vidio je i tatu, bio je živ. Srce hoće puknuti! I ujak me tješi kako je tata dobro, ne tuku ga jako. Kako je sreća relativan pojam, ja to slušam kao najbolju vijest - ne tuku ga jako!! Otkud uopće nekome prava da ga tuče, zašto? Jer je volio svoj grad?

Napokon je stigao u jednoj razmjeni, sitan, obrijane glave pune rana, fizički loše  – moj tata! Moj dobri, hrabri tata. Nije puno govorio o tome što je prošao. Pokušavao je tješiti one koji su ga pitali za svoje najmilije. Sjećam se ljudi koji su mu, kao i drugima obrijanih glava, što je bio znak prepoznavanja logoraša iz Niša, prilazili sa slikom svojih najdražih. Ne znam je li bilo strašnije kad su to bili roditelji tražeći sinove, žene s malom djecom pitajući za muževe…

Hotel s prognanicima postaje grad!

Dani progonstva ispunjeni nadom u povratak. I tako deset godina... Moji su to vrijeme proveli u Internationalu, u sobici od nekoliko kvadrata, ali sretni što smo živi i maštajući o Vukovaru. Hotel, kao i slična takva mjesta s prognanicima, se pomalo pretvorio u naš mali grad, hodnici su postali ulice, sobe nepostojeće kuće. Privid normalnog života, dan po dan. Suze se kriju, ne pokazuju se i ostavljeno je za trenutke kad si sam. Tako su činili i drugi, važnije su riječi potpore, da se preživi.

A, onda je uslijedio još jedan rastanak, brat i ja smo '92. otišli u Australiju. Jednostavno smo od dva zla pokušali izabrati manje i napraviti nešto osim čekanja. Znali smo da je to privremeno i da ćemo se vratiti. Ja sam to učinila nakon četiri, a on nakon šest godina. A, Vukovar nam je svima i dalje bio nedosanjani san. Maštalo o povratku i o pronalasku najmilijih, jer za mnoge se još ništa nije znalo. Tako godinama!

Mirna reintegracija i Ovčara

Napokon mirna reintegracija, možemo u svoj grad. Miješa se sreća, šok od zatečenog, tuga…  Vukovar će opet niknuti, bit će kuća i zgrada, bole oni kojih više nema. A, to je cijela jedna mladost. Uvijek me stisne u grlu kad čujem pjesmu „Ruža Hrvatska“ , „Mata“, „Tamo gdje je dom“… jer je nešto intimno i moje. To su priče o mojim bratićima Ivici i Zlatku koji su bili prekrasni i puni ljubavi, života koji je prekinut na Ovčari. Ili o prijateljima Mariju i Leduri, Goranu…zapravo, svima onima koji su mi obilježili život i koje i dalje grlim u mislima.

Ti dani su bili obilježeni i pronalascima masovnih grobnica. Sjećam se mog prvog odlaska do Ovčare. Blatnjavi put, prolazim tu stazu i razmišljam jesu li bili svjesni kamo ih, nakon svih proživljenih strahota, odvode. I molim se da su našli svoj mir i da nisu puno patili.

Ili kad smo dolazili na sprovode i gledali po 40-ak ljesova istovremeno, plakali za svakim od njih… Jedan od takvih je bio i onaj na kojem je moja teta pokopala muža i sina, može li tuga biti veća? Divim joj se da je ostala normalna i takva dobra kakva jest. Sigurna sam da je među onima koje je održala vjera.

Kako pobijediti mržnju?

Mene su dugo mučila razmišljanja o strahotama i patnjama ljudi. Gdje je Bog? Zašto to dopušta? Javila se mržnja, nešto na što nisam bila spremna. Nisam tako odgajana, nisam to ja, ali taj osjećaj postaje najjači, jedini! Jer kako se nositi sa stradanjima najmilijih, prijatelja, gubitkom doma, ulice i cijelog grada... Tko je imao prava počiniti takva zvjerstva? Tada nisam bila sposobna razmišljati o Vukovaru, njega sam sanjala! Jedino što mi je davalo snagu je bila misao da tim zločincima neću pružiti zadovoljstvo da su me bez potrošenog metka ubili kao čovjeka.

Srećom, bilo je onih koji su u vjeri bili jači od mene. To su mi uz roditelje, pokazali i ujak i ujna, sposobni na neki svoj način izdržati gubitak našeg Ivice. Govorili su mi o Malom tečaju-Kursilju, velečasnom Andriji Vrane, laicima unutar tog katoličkog pokreta, njihovim dolascima i razgovorima s prognanicima.

I tako sam krenula na tečaj u Hrvatski Leskovac, tadašnje mjesto Kursilja. Sjećam se te večeri, hladnoće i snijega, i kako sam pozvonila na vrata, a unutra se čuo zvuk ptičica. I to je bilo to! Neka toplina, dobrodošlica i nasmijana lica, bezbroj sitnica kojim se pokazuje trud da se svatko osjeća ugodno. A, najvažnije je bilo to što sam mogla biti to što jesam, ranjena, izgubljena, ljuta, poljuljane vjere, s jakom mržnjom…I krenuli smo korak po korak. Nisu se pravili da imaju odgovor na svako moje pitanje već su me lagano vodili da do nekih dođem i sama. Pustili su me da pomalo izbacim svu muku. Nisu nudili brza rješenja, pomagali su mi slušanjem, razgovorom, pjesmom…hvala im na tome!

I znala sam da se pomalo vraćam sebi, sa svim usponima i padovima koje to donosi.

U tome mi i danas pomažu i odlasci u moj Vukovar. Grad raste, ima svoj život, Dunav s prelijepom adom,vrtove, nove crvene krovove…i dobre ljude koji ga čine takvim. Zato mi je žao kad vidim da prilozi o njemu moraju biti popraćeni nekim maglovitim i sumornim danom uz ono neizostavno - recite nam kako vam je teško. Vjerujte, Vukovar nije samo to, on je puno više. Dobrodošli ste!

Izvor: Laudato