Višestruko nagrađivani film, nazvan po kućnom broju 55, kamo su se hrvatski vojnici sklonili nakon upada u zasjedu, pokazao je svu brutalnost tada svakodnevnih događaja u našoj domovini. Mladi, naivni, slabo naoružani vojnici žele se pokazati neprijatelju, ali ih snalazi sudbina za koju nikad nećemo do kraja znati kako je izgledala, premda ju redatelj Milić kroz film pokušava što vjernije rekonstruirati.

Herojstvo bez veličanstvenih poruka

Kao osnovni lajtmotiv cijelog filma ne nameće se herojstvo samo po sebi, niti se ono podrazumijeva. Baš naprotiv, kao lajtmotiv se nameće beznađe koje vas kao gledatelja, koji ne može bit objektivan, uvlači u film. Svijest o tome da se radi o istinitom događaju, da se veže i uz našu suvremenu povijest i našu zajedničku i osobnu slobodu, da za taj zločin nitko nije odgovarao, stvara u gledatelju, osim beznađa, također i pomiješane emocije tuge, ponosa i propitivanja smislenosti žrtvovanja ovih mladih ljudi. Taj motiv beznađa, kada znate kako će film, odnosno njegovi akteri završiti, ali ne znate točno u kojem trenutku i kako baš konkretno, uvlači vas u tijek filma do te mjere da ćete iz sjećanja izgubiti onu prvu scenu, u kojoj je prikazan kraj filma – tragičan završetak momaka koji su se do zadnjeg trenutka ipak nadali da će pomoć od nekuda stići.

Film nema neki uobičajen klišej kojim se često služila domaća kinematografija – temeljito karakteriziran glavni lik, herojstvo, tragična osobna priča i na kraju katarza s nekoliko snažnih (neću reći emocionalnih) poruka. Ovdje nema ničega od toga. Film gotovo da i nema radnju, karakterizacija likova ne postoji, oni su svedeni na događaj, nema nikakve tople osobne priče. Možda bi neki redatelj u onom uobičajenom američkom filmu umetnuo više zastava ili bi pri pogibiji prvog čovjeka suborac iz njegovog džepa izvadio fotografiju žene ili djeteta. Kristijan Milić to nije napravio. Ali je sa svojom ekipom napravio vrlo kvalitetne kadrove; kamera je odrađena odlično, specijalni efekti iznad budžeta kojeg je imao, a zvuk je izvrstan i često bolje opisuje dramatiku situacije nego sama (izostavljena) karakterizacija likova. A ako uzmete u obzir da oko 80% zvuka čini pucnjava, oko 15% psovke (koje su, budimo realni, vrlo prikladne situaciji), a tek oko 5% ostali zvukovi, onda vam postane jasno kako se radi o realnom ratnom filmu. Možda će netko reći da ima brutalnih scena, ali otvoreno treba reći da je brutalnost prikazana na filmu kamilica naspram one koju su prolazili mnogi hrvatski vojnici kada su upali u zločinačke ruke.

Osim svega nabrojanoga, u filmu fascinira još jedna stvar koju je Milić uspio prikazati. To je jasnoća kojom dečki vide kako su u klopku upali najviše vlastitom pogrješkom, i to najviše zbog neiskustva, očaja, ali jednim dijelom i preuzetnosti (Rečenica „Hajde da im pokažemo tko smo!“). Iz te klopke nema izlaza i shvaćaju da je njihova smrt samo pitanje sata ili dana. Kratki dijalozi, svijest o bezizlaznosti, ali i tinjajuća nada da će stići pomoć, koja polako prestaje i gasi se, narednik Miro sa svojim umirujućim gotovo svećeničkim baritonom. Nema veličanstvenog odlaska s ovoga svijeta, nema prilike za neko veliko herojstvo i poruke kakve znaju pružiti neki drugi filmovi. Fokus nije na dramatici, nego na okrutnosti i užasu mržnje imaginarnih likova (u filmu su četnici i jugovojska prikazani gotovo kao sablasti, koje ne govore niti im se prikazuju lica). Rat je, poručuje film Broj 55, naličje ljudskog stanja. Dečki su u filmu možda i svjesni da će njihova smrt biti uklopljena u neki viši cilj, ali iz svoje pozicije borbe za goli opstanak oni taj cilj više ni ne vide. Zato će film možda razočarati one koji očekuju neku ratnu epopeju i moralnu pouku o veličini žrtve za domovinu. Ako nekoga i razočara, kritike o nekakvim skrivenim antihrvatskim porukama jednostavno su neprimjerene.

Smislenost tragedije

Redatelj Milić prikazao je ono što se zaista događalo, bez suvišnih riječi uspio prikazati svu tragičnost prvih dana rata, kada su se mladi, neiskusni i neopremljeni dečki (vidljiv nedostatak oružja i uniformi) odlučili suprotstaviti barbarskom zlu. Unatoč oskudnim dijalozima, neke poruke su jasne: zna se tko je agresor, tko se brani; nema politički korektnih pričica, nego istina; na kraju filma neverbalno je prikazana zapovjedna odgovornost JNA, i slično.

Kusonje su samo jedna u nizu tragedija, a na gledatelju je da sam zaključi o smislenosti i besmislenosti njihove žrtve. Možda će se netko prikloniti zaključku da je mladost izginula sasvim nepotrebno. Možda će netko dati neki trivijalan zaključak: oni su poginuli da bismo mi danas mogli pisati statuse na Facebooku. Netko će možda ipak reći: sjeme onih koji su besmisleno žrtvovani izraslo je u smislenost slobode. Baš zato i besmislenost može postati smislena. Pogotovo kad nakon završnih brutalnih scena redatelj daje hommage poginulima prikazujući njihova imena i stvarne fotografije. Scena koja zaokružuje cijeli film i koja vas ipak ponuka da kažete: Neka im je vječna hvala i slava – počivali u miru Božjem!