Dubravka Oraić Tolić: ''Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji''

'Dok hodi i časti čovjek hodočasnik iz-biva, odnosno, biva ne samo izvan svojega uobičajenog prebivališta nego i izvan strukturiranoga vremena.' Pročitajte osvrt na knjigu akademkinje Dubravka Oraić Tolić donosi Marito Mihovil Letica.
Autor: hr.radiovaticana.va/Laudato/E.D.H. Photo: hr.radiovaticana.va srijeda, 04. siječnja 2017. u 11:00

Premda se za čovjeka vjernika, koji je ''homo viator'', putnik prema eshatonu, može kazati da čitav mu je život svojevrsno hodočašće, tim pojmom ponajprije i povrh svega mislimo prijelazno stanje koje u izvanrednim prolazimo prigodama. Hodočašće je, recimo to tako, ''posadašnjenja vječnost'' kojom zadobivamo predokus eshatološkoga kraljevstva Božjeg kao bezvremenosti, ''vječne sadašnjosti''. Dok hodi i časti čovjek hodočasnik iz-biva, odnosno, biva ne samo izvan svojega uobičajenog prebivališta nego i izvan strukturiranoga vremena.

Pozornosti su vrijedni oknjiženi hodočasnički zapisi naslovljeni ''Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji'', što ih je u Zagrebu prosinca 2016. objelodanila Naklada LJEVAK. Autorica je Dubravka Oraić Tolić: znanstvenica, sveučilišna profesorica i akademkinja; književna teoretičarka i kulturologinja, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Knjiga nosi naslov po glasovitome citatu Ernesta Renana iz predgovora knjizi ''Život Isusov'' (''Vie de Jésus'', Paris, 1863.).

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić o tome u Uvodu kaže: 'Sintagma ''peto evanđelje'' označuje zadivljujuću podudarnost stvarnih mjesta i biblijskih tekstova, arhitekture koja je nastajala stoljećima i svetopisamskih izvora.'

- Ovaj je putopis plod dvaju iznimnih događaja u osobnome životu: jedne velike obljetnice i jednoga velikog hodočašća - napisala je autorica na početku Uvoda te nastavila:

- Obljetnice su blagdanski urezi u vremenu za obnavljanje sjećanja i upisivanje ljudi i događaja u pamćenje. Mogu biti velike i male, kolektivne i osobne, tužne i radosne, tzv. okrugle, obično s brojem pet i jednom ili više ništica na kraju. Takva je velika, osobna, okrugla obljetnica zlatni pir – pedeseta obljetnica braka. Upravo takvu obljetnicu doživjeli smo Benjamin i ja. Vjenčali smo se 1965. Imali smo tada dvadeset i dvije godine i bili smo studenti. Kada sam u proljeće 2015. dobila poziv fra Milana Lončara na hodočašće u Svetu Zemlju s podrobno razrađenim programom pohoda svetim mjestima, izletom u pustinju i uputama što ponijeti, kako se odjenuti i ponašati, kako se cjenkati pri kupnji suvenira i zaštititi od džepara, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo hodočašćem u Svetu Zemlju i obnovom bračnih obećanja u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj. Na takvo obilježavanje obljetnice odlučili smo se zbog dvaju razloga: u znak zahvalnosti za dugo vrijeme provedeno zajedno i kao ovjeru uloge Biblije u našemu životu. Još od prvih godina braka čitanje Biblije, a zatim Novoga zavjeta usporedno na grčkome i latinskome te u hrvatskim prijevodima Benjaminu je bio najdraži način provođenja slobodnoga vremena. Sada se ukazala prilika da iznimno vrijeme obljetnice povežemo s iznimnim pomakom u prostoru prema svetim mjestima koja poznajemo iz biblijskih tekstova – da ih čitamo ne samo simbolično nego i stvarno – zaključila je autorica.

Ovdje valja ukazati na okolnost da je Benjamin biblijsko ime; praotac Jakov nadjenuo ga je svojemu najmlađem sinu te znači ''sin desnice'' ili ''sin moje desne ruke''; htijući da dječaku, kojemu je mati Rahela umrla nakon poroda, to ime bude dobar i sretan predznak. A kada je posrijedi pedeseta obljetnica braka, treba kazati da broj pedeset nosi osobitu simboliku: na Pedesetnicu, pedeseti dan, tj. sedam tjedana nakon blagdana Pashe ili Pesaha, koji se u Starome zavjetu naziva i ''Blagdan sedmicâ'', Izraelci su pohodili hram u Jeruzalemu.

Pedesetnica isprva bijaše svetkovina žetve, a potonja je židovska predaja pretvorila Pedesetnicu u blagdan kada se Izraelci sjećaju sklapanja Saveza na Sinaju. Preuzevši je iz starozavjetne tradicije, kršćani Pedesetnicu slave pedeset dana po Uskrsu: to je spomen-dan slanja Duha Svetoga – Duhovi. Ne bi smjelo ostati prešućeno da izraz ''jubilej'', okrugla obljetnica, dohodi od hebrejskoga ''jōbēl'' u značenju ''ovnujski rog'': naime, u starome se Izraelu svake 50. godine rogom oglašavala ''godina opraštanja i izmirenja''. Zastarijevali bi dugovi, zemlja pod ovrhom vraćala bi se vlasnicima, a robovi bi zadobivali slobodu. Zaista, budući da smo baštinici judejsko-kršćanske te grčko-rimske kulture i tradicije – hodočasnički pohod u Svetu Zemlju imamo na posve određeni način razumijevati kao navraćanje na vlastite kulturne, vjerske, identitetske korijene, na okrjepljujuće i životodajne izvore.

Na ovitku knjige ''Peto evanđelje'', koja je ''lirsko-kulturološki nomadistički putopis'', možemo, između ostaloga, pročitati:

- Autoricu su na putovanju fascinirala tri fenomena: kršćanska imagologija utjelovljena u arhitekturi, židovski kultovi zemlje, vode, pustinje i sjećanja te začudna isprepletenost triju monoteističkih religija: kršćanstva, židovstva i islama. [...] Putopis je zamišljen kao mozaik osobnih dojmova, mini eseja iz povijesti religije i sakralne arhitekture, neobičnih pojedinosti iz putne svakodnevice, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa. Sastoji se od pripovjednih medaljona koje pričaju tri vodiča te zapisa koje ispisuje autorska pripovjedačica u ime skupine (kolektivno ʹmiʹ), u ime sebe i supruga (partnersko ʹmiʹ) i u svoje osobno ime (autorsko ʹjaʹ). -

Premda zajedništvo naznačeno tom zamjenicom ''mi'' ima u različitim kontekstima iliti surječjima različite opsege, uvijek je prisutno kao neka samorazumljivost; štoviše, zajedništvo biva otvorenim, u najboljem duhu međureligijskoga dijaloga i susreta, i onima koji nisu kršćani, ponajprije židovima i muslimanima.

Prikaz ove doista izvrsne i velikih pohvala dostojne knjige, završavam odlomkom:

Ulazimo u crkvu [Isusova plača nad Jeruzalemom] i divimo se Barluzzijevu graditeljskom slogu. Iza oltara je golemi polukružni prozor kroz koji se pruža pogled na grad s dominantim Hramskim brdom, Kupolom nad stijenom i zazidanim Zlatnim vratima. Panorama je još jasnija i bliža od one s vrha Maslinske gore. Prozor je ukrašen motivima od crnoga kovanog željeza: kaležom, trnovom krunom i maslinovim grančicama kao simbolima patnje, otkupljenja i mira. / Dok smo uživali u prizorima Barluzzijeve umjetnosti, u dvorištu crkve odigravala se drama. Barbara i Matea ulazile su posljednje u crkvu. Bilo je točno deset sati kada je Mateji zazvonio telefon. Sva u suzama povukla je Barbaru s ulaza u crkvu i rekla: 'Zvao me tata. Umro mi je djed.' Barbara je otrčala k fra Milanu i javila mu što se dogodilo. (...) Pred Crkvom ''Gospodin je zaplakao'' zaplakala je Matea.





 

Da biste komentirali, prijavite se.