Nakon prve virtualne šetnje zadarskom katedralom sv. Stošije, ovaj put predstavljamo crkvu sv. Šime u Zadru. Virtualnu šetnju prati i višejezična animacija, dostupna i na engleskom, njemačkom te talijanskom jeziku.

Ranokršćanska crkva sv. Stjepana Prvomučenika promijenila je titular 1632. godine, otkad se u njoj čuvaju moći najpopularnijeg zadarskog sveca - sv. Šime. Izvorno je sagrađena već u 5. stoljeću kao trobrodna bazilika s polukružnim istaknutim svetištem na istočnoj strani. Crkva je od srednjeg vijeka više puta pregrađivana.

Na glavnom oltaru je pozlaćena srebrena škrinja sv. Šime iz 1380. godine. Škrinja je zlatarsko djelo velike vrijednosti i vrhunsko djelo zadarskog srednjovjekovnog zlatarstva, u kojoj je pohranjena svečeva relikvija. Izradu škrinje milanskom je zlataru Franji, prema sačuvanom ugovoru iz 1377. godine, povjerila hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena kralja Ludovika Velikog Anžuvinca. U škrinji se čuvaju vrlo vrijedni zavjetni darovi iz različitih povijesnih razdoblja, a najvrijednija je kraljičina kruna, izuzetan gotički zlatarski i draguljarski rad.

Kratka povijest crkve i škrinje s tijelom sv. Šime

Današnja crkva sv. Šime u sebi inkorporira starokršćansku baziliku sv. Stjepana Prvomučenika sagrađenu još u 5. stoljeću. Bazilika je po konstruktivnim arhitektonskim elementima stajala u grupi monumentalnih gradskih bazilika kasnoantičkog Iadera, a time ide u red najvećih takvih građevina u Dalmaciji uopće. Prvotno je bazilika imala trobrodnu strukturu, te polukružnu apsidu, a dosezala je do stepenica današnjeg glavnog oltara na istoku. Unutrašnjost je stupovljem podijeljena na brodove, a srednja lađa je viša od bočnih. Sjeverni brod omeđuje kolonada od 8 stupova i 9 lukova. Sjeverni stupovi su klesani od bijelog vapnenca, imaju klasični oblik kaneliranog debla, te fine korintske kapitele. Kolonada južne lađe se sastoji također od 8 stupova i 9 lukova ali su kapiteli rimsko-dorski, imaju jednostavan oblik sličan naopako okrenutoj bazi, a debla stupova su glatka. Pretpostavlja se da su stupovi obiju kolonada pripadali nekoj starijoj rimskoj građevini ili hramu koji se nalazio moguće upravo na tom mjestu prije gradnje crkve u 5. stoljeću. Radi vizualnog: i „stilskog“ ujednačavanja obaju kolonada, u doba baroka, debla južnih stupova su obložena žbukom te oslikana kanelirama, a potom su u doba klasicizma dodani korintski kapiteli i kanelire ali u štuku. Prilikom konzervatorskih radova na crkvi 1984.g. uklonjeni su štuko ukrasi, te stupovima vraćen originalni izgled, a crkva je i temeljito arheološki istražena, te je utvrđeno da je južni zid izvorne bazilike bio gusti niz dvostrukih otvora te se unutrašnjost crkve kupala u svjetlosti. Kroz srednji vijek crkva je doživljavala brojne pregradnje. Iz 15.st. datira sjeverni zid sa sjevernim portalom (pristup na tada Zlatarsku ulicu) i 3 mala gotička otvora. Za pretpostaviti je da su tada zazidani i otvori na južnom zidu i u unutrašnjosti pretvoreni u oltame pale. Posljednja velika pregradnja zbila se 1632. g. kada je prema projektu Kornelija Nassija u produžetku bazilike dograđeno novo svetište i sakristija. Tom prigodonj je urbanistički preobitkovan cijeli istočni dio grada smještajem Providurove palače nasuprot, postavljanjem Stupa srama, te formiranjem trga. 16. svibnja 1632. g. svečano je u novo svetište prenijeta škrinja sa tijelom sv. Šimuna ili sv. Šime (prema zadarskoj tradiciji izričaja) i otada crkva nosi današnji naziv.

Prema legendi, tijelo sv. Šime preneseno je iz Palestine, gdje je Šimun Pravednik živio i umro, najprije u Carigrad, a potom je u 13. st donijeto u Zadar, (prema C. F. Bianchiu ne nakon 1278. g, a najvjerojatnije 1273. g. Predaja govori da je za vrijeme križarskih ratova neki vojnik križar (ili trgovac?), po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se iz Sirije u svoj grad prevozio tijelo sv. Simuna. U blizini Zadra brod zahvati oluja, te oštećenom lađom nije bilo moguće nastaviti put do Venecije. Dok se lađa popravljala, plemić se razbolio i sklonio u gostinjac redovnika - pustinjaka na dnu zadarske luke (danas župna crkva sv. Ivana na Relji (?). Za tajnoviti teret je rekao da je tijelo njegova brata preminulog u Svetoj Zemlji, te ga dao privremeno pokopati na obližnjem groblju. Kako se bolest pogoršavala, redovnike je umolio da po smrti dobro pregledaju njegove stvari jer će naći nešto zanimljivo. I doista oko vrata preminulog redovnici nađu bilješku o moćima sv. Šimuna koje je sa sobom prevozio. Prema legendi, redovnici su pred zoru počeli sa iskapanjem Svečeva tijela, a istovremeno tri gradska rektora usnuše san o tom događaju, te se žurno upute na groblje kraj gostinjca. Redovnici su im potvrdili snoviđenje i tijelo Sveca uz velike počasti prenesu u crkvu sv. Marije Veće (Velike Gospe), gdje je ostalo preko 300 godina.

Crkva Velike Gospe je u to vrijeme bila najpopularniji Kaptol u gradu u kojem se govorilo narodnim hrvatskim jezikom jer je bogomolju opsluživalo glagoljaško svećenstvo. 1570. g. u doba velike krize obrane od Turaka Mletačka republika je zbog gradnje gradskih utvrda bila prisiljena crkvu djelomično porušiti, ali se nakana o gradnji nove crkve u blizini nikada nije ostvarila zbog ratom uzrokovane posvemašnje financijske iscrpljenosti grada. Škrinja sa tijelom Sveca smještena je u samostan benediktinki, a potom je 16. svibnja 1632. g. svečano prenijeta u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, kojoj je dograđeno današnje svetište. Svetište je posvećeno. 18. listopadi 1705. g. o čemu svjedoči spomen ploča u sakristiji.

Na najuzvišenijem mjestu u Svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebmo-zlatnu škrinju sv, Šime. Anđeli su izliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. Škrinja sv. Šime je jedan od najdragocjenijih i najvrijednijih eksponata cijele zadarske srednjovjekovne umjetnosti, a po svojim umjetničkim kvalitetama i dimenzijama ide u red cjenjenijih te vrste u svijetu. Službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije (svjetskog značenja). Škrinju sv.Šime dala je izraditi ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena Ljudevita Anžuvinca. To je kraljičin osobni zavjetni dar. Djelo je izveo zlatar Franjo Antunov iz Milana 1380. g. koji je u Zadru imao zlatarsku radionicu, a pomagali su mu i domaći majstori: Petar Blažev iz Rače, Stjepan Pribčev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba. Srebrne reljefe u unutrašnjosti škrinje izradio je zadarski zlatar Toma Martinov (Martinušić?) 1497. godine. Za taj rad rijetke umjetničke i zanatske vrijednosti kraljica je stavila na raspolaganje 1000 maraka srebra, a danas teži oko 343 kg srebrnog i pozlaćenog lima. Sama škrinja napravljena je od cedrova drveta i obložena srebrnim, pozlaćenim pločama. Izvana i iznutra je oslikana reljefnim prizorima (iz Biblije, povijesti Grada i čudesa sv. Šime) i to tehnikom iskucavanja. Otvorena škrinja u kristalnom staklu prikazuje neraspadnuto tijelo sv.Šimuna, koje je prekriveno izvezenom pregačom - perizoma izvezena biserima iz 15. st i s natpisom u ćiriličnim slovima, dar je srpskog despota Bratikovića, a sadrži i druge brojne predmete, (biserima izvezena kruna, zlatom vezena pokrivača, zlatan prsten s francuskim natpisom, te brojni drugi predmeti uglavnom nakit s dragim i poludragim kamenjem, te zlatni kalež s anžuvinskim grbom koji se mogu razgledati u sklopu postava Stalne izložbe crkvene umjetnosti. Na poleđini škrinje majstor Franjo je lijepim gotskim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u prijevodu glasi: „Ovdje, u ovoj škrinji, koju je da izvrši svoj zavjet darovala moćna, slavna i uzvišena Elizabeta mlađa, vladarica Ugarske, počivahu miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa rođena od Djevice. Ovo djelo, učinio Franjo iz Milana 1380."

Iz drugih medija:
zadarski.hr