Nova Papina knjiga 'Vjerujem, vjerujemo' - ekskluzivni izvadak pročitajte na našem portalu

Papa u novoj knjizi tumači poznatu molitvu Vjerovanje u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.
Autor: Verbum.hr/Laudato/D.T. Photo: Verbum.hr/Laudato ponedjeljak, 02. ožujka 2020. u 10:09
Nova knjiga pape Franje 'Vjerujem, vjerujemo' u kojoj tumači poznatu molitvu Vjerovanje iznoseći osnovu kršćanske vjere bit će istodobno s talijanskim izdanjem objavljena i u Hrvatskoj u izdanju Verbuma.
 
Nakon što je u svojim međunarodnim bestselerima Oče naš i Zdravo Marijo, objavljenima 2017. i 2018., papa Franjo protumačio te dvije osnovne kršćanske molitve, u svojoj trećoj knjizi nastaloj u razgovoru s o. Marcom Pozzom koja će uskoro biti objavljena, Papa tumači poznatu molitvu Vjerovanje u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.  
 
Kao i  u prethodna dva velika izdavačka projekta i u ovaj je već u samoj njegovoj pripremi uključena i nakladna kuća Verbum, kojoj je povjereno ekskluzivno objavljivanje hrvatskoga izdanja. Tako će i ovaj put Hrvatska biti jedina zemlja u kojoj će se ova nova Papina knjiga objaviti istodobno kada i u Italiji - 3. ožujka 2020.
 
Da bi protumačio molitvu Vjerovanje i ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo se u ovaj knjizi ne služi, kako sam ističe, „teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem“, nego to čini jednostavnim i privlačnim jezikom, razumljivim i vjernicima i onima koji to nisu.
 
Pomažući čitateljima da ne zamišljaju Boga kao čarobnjaka s čarobnim štapićem, nego da otkriju Boga koji je dobri Otac svih ljudi i koji svakom čovjeku može podariti životni smisao, Papa u ovom poticajnom razgovoru pretočenom u knjigu iznosi nadahnjujuće misli za sve ljude. Posebice snažno upućuje poziv čitateljima da se pouzdaju u Boga koji 'boluje od milosrđa', o čemu dirljivim riječima sam progovara: 'Zamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.'
 
Nakon objave u Italiji i u Hrvatskoj u Verbumovu izdanju 3. ožujka, objavljivanje knjige Vjerujem vjerujemo uslijedit će nakon toga i u mnogim drugim zemljama te se očekuje da će ponoviti uspjeh Papinih knjiga Oče naš i Zdravo Marijo, koje su postale međunarodni bestseleri objavljeni u preko pedeset zemalja i prodani u milijunima primjeraka.
 
Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, na linku ovdje.
 
Na našem portalu pročitajte ekskluzivni izvadak iz nove knjige-intervjua pape Franje ''Vjerujem, vjerujemo''.
 
Priznajem da je o značenju grijeha kod mene postojala svojevrsna evolucija. Nekoć sam mislio da je grijeh čin. Živeći sa siromasima, s osobama koje su griješile, shvatio sam da grijeh nije čin nego raskid prijateljstva s Bogom. Katekizam Katoličke Crkve to tumači: 'Da se pokuša shvatiti što je grijeh, treba ponajprije priznati duboku vezu čovjeka s Bogom jer izvan toga odnosa zlo se grijeha ne dā razobličiti u svojoj pravoj biti kao odbijanje i opiranje Bogu.' I nešto dalje: 'Čovjek, napastovan od đavla, pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju.' Dakle, grijeh je puno više od čina. Ponekad, slaveći euharistiju u zatvoru, čitamo Molitvu pomirenja: 'Puno su puta ljudi prekršili tvoj savez i ti, umjesto da ih napustiš, sklopio si s njima novi savez po Isusu, tvojemu Sinu i našemu Otkupitelju, savez toliko čvrst da ga ništa ne može razvrgnuti.' Te riječi izazivaju eksploziju radosti, a podsjećaju me na ono što Stari zavjet kaže o grijehu, o uzdizanju sebe na Božje mjesto, instrumentaliziranjem vjere ili tlačenjem siromaha. Kada o tome razmišljam, vidim iste pokušaje koji se i danas skrivaju pod raznim oblicima populizma koji bjesne...
 
Populizam se stavlja na Božje mjesto.
 
Populizam tlači siromaha i instrumentalizira vjeru...
 
Točno, tlači siromaha i instrumentalizira vjeru. Drugo obilježje populizma jest da stvara kult oko svojega 'glasnogovornika': veliki svećenik. Upoznali smo mnoge: sjetite se Hitlera. Sjetite se njega, to je dovoljno. Bio je veliki svećenik populizma, izabranik, bog – tako se mislilo. Populisti su muškarci i žene koji misle samo na sebe – ne na druge, koje prepuštaju bijedi, ubijaju ili ih puštaju da umru – i gaje kult sebe, sebe smatraju Bogom. U tomu je smislu amblemska priča o Napoleonu, čovjeku toliko samouvjerenu da je sam sebe okrunio, koji se izopačeno naslađivao time što je zatočio papu. Na kraju njegova života Gospodin mu se smilovao i priuštio mu iskustvo poniženja pa je umro kao jadnik prognan na otok. Možda mu je tamo Gospodin oprostio mnogo toga.
 
Tijekom jednoga intervjua, govoreći o suverenizmu, o govorima koji zagovaraju nužnost da se vlastite interese pretpostavi interesima drugih, rekli ste da vas podsjećaju na teška ubojstva, laži i zla koji su se dogodili tijekom povijesti. Događa li vam se da u molitvi tražite da Bog intervenira i pročisti namjere onih koji, primjerice, obnašaju političke dužnosti?
 
Dakako, puno molim za političare jer su muškarci i žene koji se moraju svakodnevno boriti kako bi postigli dobro za zemlju. Moraju se oduprijeti mnogim napastima, potrebno je mnogo dobre volje. Vjerujem da svi političari imaju dobru volju, na početku; međutim, kasnije neki krenu krivim putovima pa ih zato trebamo poduprijeti molitvom. Imaju teške zadaće: braniti zemlju, građanima jamčiti blagostanje, pravo na rad, skrbiti o dostojanstvu, omogućiti zasnivanje obitelji i rađanje djece. Sjetimo se političara koji danas, u nekim europskim zemljama, moraju rješavati problem „demografske zime“. Kako postupiti? Velika je odgovornost koju osjećaju kao breme na svojim plećima, a koja se odnosi na budućnost. Sjetimo se obrazovanja, zdravstva: velike su odgovornosti političara. Ne smijemo ih ostaviti same. Sveti Pavao VI. rekao je da je politika najviši i najzahtjevniji oblik ljubavi prema bližnjemu. Evo zašto valja podržati političare, da bi mogli tu ljubav unositi u razvoj svojega naroda, svoje države.
 
Posebno zato što, kako uči socijalni nauk Crkve, pogreška jedne osobe može koštati cijeli narod i dovesti ga do ponora. Pomišljam na važne političke odluke koje neki narod guraju u siromaštvo; ili, u manjemu obliku, na rizične odluke nekih poduzeća čija je posljedica nezaposlenost mnogih: moj je otac među onima koji su izgubili radno mjesto. Katekizam Katoličke Crkve kaže da je društveni grijeh uvođenje zla u društvo. Papa Franjo, vi često tražite: molite za mene. No za koga Papa moli? Uvjeren sam da molite za cijelo čovječanstvo. Koji je društveni grijeh koji vas najviše zabrinjava?
 
Društveni grijeh je takav, društveni, jer nikada nije izoliran: ima mnogo putova, mnogo odvojaka, a svi su povezani. Primjerice, neočuvanje stvorenoga društveni je grijeh s teškim posljedicama jer mnoge ljude dovodi do siromaštva. Sve je povezano. Ne može se reći: 'Počinio sam samo jedan društveni grijeh – uzeo sam novac, bio sam korumpiran.' Ne, jer korupcija – u ovomu slučaju – ima posljedice: može se raditi o obiteljima koje neće imati sredstva da kupe hranu ili lijekove. Zato je društveni grijeh teško precizno definirati. Da, o njemu se može govoriti općenito i reći da je korupcija jedan od najgorih društvenih grijeha.
 
S obzirom na korupciju jedan mi je poduzetnik, direktor važnoga multinacionalnog poduzeća, ispripovjedio kako svaki put kada bi u jednoj državi išli u neka ministarstva ishoditi potrebna dopuštenja za nove instalacije, jedan od ministara govorio im je: 'Da, da, ovdje ostavite sve dokumente.' 'I kada da se vratimo?' pitali bi ga. 'Navratite za četiri dana.' Četiri dana kasnije dozvole su bile spremne. A kada bi se spremali otići sa svim potpisanim dokumentima u omotnici, ministrov tajnik (jer se ministar drugi put nije pojavljivao) izravno bi im rekao: 'A za nas? Koliko?' Istina, sve mi je to ispripovjedio sam taj poduzetnik.
 
Dakle, habitué – običaj...
 
Da, habitué, jer je to bilo uobičajeno ponašanje.
 
Sjećam se da ste u Mozambiku, govoreći o grijehu, subraći rekli kako se usredotočuje na spolnost i onda se ne pridaje važnost društvenoj nepravdi, kleveti, ogovaranju i laži...
 
Jednom mi je jedan svećenik – dobar svećenik – rekao: Najteži su oni grijesi koji izgledaju više anđeoski: ponos, nadmenost, vlastoljublje...
 
Lakši su oni naizgled manje anđeoski kao što su proždrljivost i požuda.' Bilo je vremena kada je moral bio previše, previše usredotočen na tjelesne grijehe, a drugima nije pridavao važnost. Svaki je grijeh težak, može biti težak; postoje manji grijesi, koji nisu teški, ali svaki grijeh – i tjelesni i duhovni – može biti težak. Za Ivana Zlatoustoga „uzrok svih zala leži u činjenici da se ne zgražamo i zbog manje teških grijeha'. Valja znati na što staviti naglasak...
 
Često upotrebljavate izraz 'karijerist'. Je li i to društveni grijeh?
 
Jest, grijeh je koji se, nažalost, često javlja i u kleričkome okružju. Žalosti me kada vidim crkvenu osobu, bilo svećenika, bilo laika, koja se ponaša kao karijerist, sve podređujući vlastitomu usponu. Žalosti me jer iskorištavati svoju majku, Majku Crkvu, isto je što i potkradati vlastitu majku.
 
Da biste komentirali, prijavite se.