Pravi trenutak za usklik: Kako je lijepo moći vjerovati!

Kako je lijepo živjeti u prijateljstvu tijela i duše, u vedroj i tihoj simfoniji duhovne i tjelesne stvarnosti.
Autor: laudato.hr/D.R. Photo: wallpaperflare.com četvrtak, 26. ožujka 2020. u 13:56

Mnogi od nas ovih dana intenzivnije razmišljaju o tome što je zapravo najvažnije i najvrednije u našim životima. Pandemija koronavirusa i razorni potres u Zagrebu u nevjerojatno kratkome vremenu prisilili su ljude na promjenu načina života.

Velika i značajna promjena, koja na jednoj strani znači ograničenost i tjeskobu, na drugoj strani otvara neslućene mogućnosti slobode ljudskoga duha i rasta u vjeri. Kako je lijepo moći vjerovati! Ovaj opis iskustva vjere izrečen usklikom hrvatskoga teologa Antona Tamaruta, naslov je njegove nedavno objavljene knjige u izdanju Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.

Kao poticajno štivo, donosimo ulomak iz knjige koji je na neki način u vezi s kršćanskom vjerom i nelagodom koje istodobno proživljavamo u uvjetovanim okolnostima, razlučujući bolje i jasnije ono što nas sputava od onoga što bismo slobodno trebali birati i živjeti.

Kako je lijepo živjeti u prijateljstvu tijela i duše, u vedroj i tihoj simfoniji duhovne i tjelesne stvarnosti. Niti je samo tijelo niti je samo duša. Čovjek je i duša i tijelo, jedinstvo tih dviju stvarnosti. Pod dušom ovdje ne mislimo isključivo u religijskom smislu na nutarnje, neotuđivo i neponištivo središte osobe, na utemeljujući, osobni i osnovni, neotuđivi i neprenosivi odnos s transcendentalnim, s Bogom.

Pod tim pojmom mislimo također na čovjekovu širu, složenu i slojevitu duhovnu i inteligibilnu stvarnost; na njegov duh, intelekt i psihu; na njegovo duhovno jastvo ili sebstvo. Pod tijelom pak mislimo na čovjekovu voluminoznu, vidljivu i mjerljivu (s)tvarnost: na sve što je vanjsko, vidljivo i opipljivo, na motoričke, biološke, kemijske i fiziološke procese, na svekolike funkcije i sposobnosti ljudskoga tjelesnog organizma. Imajući takvo shvaćanje tijela i duše pred očima, kažemo da je zdravlje prijateljstvo tijela i duše, vedra i tiha simfonija duhovnog i tjelesnog u čovjeku. Ono je dar koji nam je povjeren da o njemu brinemo, čuvamo ga i njegujemo.

Da bi se osjećao dobro, čovjek treba jednako voditi brigu o svom duševnom i tjelesnom zdravlju, mora odgovorno brinuti o svome tijelu, kao i o svojoj duši; s jednakom pažnjom treba hraniti i njegovati razum, kao i svoje osjećaje. Onaj tko živi samo srcem, u zapadnjačkom shvaćanju simbolom tjelesnosti, odnosno osjećajnosti, ili pak samo glavom, simbolom duhovnosti, odnosno misaonosti, živi polovičnim životom i polovica svijeta za njega ostaje nepoznanicom. Takva je osoba osuđena na polovicu svoje povijesti, na polovicu života.

Ako bismo se samo služili svojim tijelom i dušom, a ne bismo ih redovito i uredno hranili i održavali, takvo bi iskorištavanje vrlo brzo dovelo do tjelesne i duševne iscrpljenosti, odnosno bolesti. Ili ako bismo polagali pažnju samo na tijelo ili pak samo na dušu, opet bismo naškodili sebi samima, nerazdjeljivoj, jedincatoj i nerastavljivoj cjelini, jer je nemoguće zanemarujući jednu polovicu sebe drugom polovicom nadomjestiti i ostvariti potpuno zadovoljstvo. U tom bi slučaju nesporazumi s tijelom značili tugu za dušom, i obrnuto; patnja duše bila bi izraz bola za zapuštenim tijelom.

Kada se njeguje kult tijela i zanemaruje duša, duša se počinje povlačiti u sebe te sve više blijedi i slabi. Počinje se ponašati čudno i nepredvidivo i postupno stvara sve češće i veće nelagode i neugode tijelu. Slično se događa kada se sva pažnja posveti duši, a zanemari tijelo. I ono se postupno povlači u sebe i slabi. Počinje otkazivati poslušnost i sve više uvlači dušu u svoje nezadovoljstvo. Dušu i tijelo treba ravnomjerno njegovati, i to upravo iz neodoljive potrebe duše za tijelom, odnosno tijela za dušom. To zajedništvo života ne podnosi povlastice i nejednakost jedno naspram drugome, a raduje se i sa zahvalnošću uzvraća pravednost i jednakost. (...)

Dok nam je donekle jasno kako se može i treba hraniti i njegovati tijelo, dotle, barem se tako čini, nismo sigurni čime i kako hraniti i njegovati dušu. Treba li se uopće za nju posebno brinuti? Čini nam se da ona možda i ne treba takvu i toliku brigu kao tijelo, kao da je ona od početka mnogo samostalnija i neovisnija te funkcionira na principu samoodržanja. No to je samo privid. Jednako kao i tijelo, i duša nam je povjerena da se o njoj redovito i odgovorno brinemo, uredno je hranimo i brižljivo njegujemo. Kako?

Što je za tijelo pretilost, to su za dušu napetost i žurba; takvo je vrijeme duši kao žulj i omča. Čovjek se okovao rokovima, pa i spava na rogovima. Rokovi su kao rogovi; stalno bodu. To je čovjek koji nema vremena; on pati od hiperproduktivnosti i stalno sebi spočitava nedovoljnu učinkovitost. Opija se radom i uvijek mu se čini da su drugi od njega marljiviji i uspješniji. (...)

Do duševne pretilosti dolazi kada ljudi misle da sve i svašta moraju pročitati, sve čuti, na svemu i u svačemu sudjelovati, o svemu biti informirani i poučeni. Takvi moraju svaki dan ako ne pročitati, a ono barem prolistati sve dnevne novine i internetske portale, radijske i televizijske stanice. Oni imaju i svoje tjedne, mjesečne i godišnje porcije časopisa, knjiga, filmova. Uvijek su u zaostatku. Osim svoje struke, jasno je da moraju imati i opće znanje i kulturu. Uče vještinu brzoga čitanja i selektivnoga gledanja, ali ipak ni uz to ne uspijevaju uhvatiti korak s brzinskim trakama brojnih nakladnika, filmskih i inih producenata. (...)

Do duševne pretilosti obično dođe kada se prestane redovito i uredno uzimati duhovnu i duševnu hranu, moliti i meditirati nad duhovnim sadržajima, kada se naprosto prestane redovito čitati (i pisati), kad se učestalo propuštaju liturgijska (euharistijska) slavlja, susreti i razgovori s obitelji i prijateljima, kada se počnu omalovažavati duhovna i kulturna događanja; kada se, dakle, počne sustavno zanemarivati okolina i ne vodi se briga o potrebama svojih bližnjih, već se sva pažnja usmjeruje na sebe samoga, kad se postane samodostatnim, kad se pokušava iz samoga sebe zadovoljiti sve svoje potrebe, a to je nemoguće jer čovjek je prvenstveno biće koje živi od primanja dara (ili uzimanja darovanoga). Hrani se i svoj život obnavlja i jača mislima i osjećajima drugih dragih ljudi, obogaćuje ga, štiti i usmjeruje iskustvima i doživljajima različitih osoba. (...)

Koliko je važno uživati u ukusnoj tjelesnoj hrani, polako je i umjereno uzimati, postupno je i temeljito sažvakati (usitniti), nije ništa manje važno uživati u ukusnoj duhovnoj hrani, u lijepim mislima i slikama; polako ih i umjereno uzimati, postupno i temeljito raslojiti i usvojiti. Kultura brze hrane kojoj danas svjedočimo dakako da ne pogoduje zdravlju tijela, kao što ni tehnika brzog čitanja, a još manje kultura lakih i opskurnih sadržaja ne ide na ruku zdravlju duše. Sve više svjedočimo razdvajanju i otuđenju duše od tijela. Duševne i tjelesne patnje sve su glasnije, a na dnu njihova trpljenja kriju se vrlo slični uzroci jer oboje djeluje po vrlo sličnim zakonitostima. I baš zbog toga danas još više treba zagovarati intimnu povezanost i prijateljstvo duše i tijela. U tom se jedinstvu nazire lijek mnogim, ne samo osobnim, nego i društvenim patnjama.

Anton Tamarut

*Ulomak iz knjige preuzet je uz dopuštenje izdavača.

Da biste komentirali, prijavite se.