Predstavljanje knjige ''Hrvatske heroine''

Predstavljanje knjige autorice Nevenke Nekić 'Hrvatske heroine', održano je u četvrtak 16. ožujka u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu.
Autor: Laudato/T.S. Photo: biskupija-sisak.hr petak, 17. ožujka 2017. u 09:19
Knjigu su predstavili književnica Marija Peakić Mikuljan, nakladnik Rudica Ćeme i autorica, a u glazbenom dijelu programa nastupio je gitarist Nikola Ćeme.

Na početku sve okupljene i goste pozdravio je domaći sisački biskup Vlado Košić istaknuvši iznimnu važnost ove knjige koja govori o djelovanju znamenitih žena hrvatske povijesti u razdoblju od tisuću godina, od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić. Biskup je okupljene podsjetio i na, uz književni, važan rad autorice u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu.

Nakladnik Rudica Ćeme podsjetio je kako je autorica knjigu izdala vlastitim snagama, a svjetlo dana je ugledala u svibnju 2016. godine.  Autorica grafike na koricama je splitska akademska slikarica Ana Marija Peruzović Botteri, grafički ju je opremio Marijan Goršić, a do sada je predstavljena publici u Zagrebu, Našicama i Novoj Gradišci.

Književnica Marija Peakić Mikuljan istaknula je kako nije slučajno da je baš Nevenka Nekić napisala knjigu o hrvatskim heroinama, esejistički obrađujući život petnaest ženskih likova. „Mogli bismo taj njezin izbor heroina nazvati, modernim jezikom prilagođeno, i ženskom reprezentacijom našega povijesnoga usuda, naše časti i vlasti, vjere, hrabrosti, plemenitosti, darovitosti, žrtve i odanosti obitelji i domovini, i u dobru i u zlu. Nabrojimo ih: kraljica Jelena, Čika i Vekenega, Katarina Kosača, Beatrica Frankopan, Cvijeta Zuzorić, Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Jelena Zrinska, Anica Bošković, Diva Grabovčeva, Dragojla Jarnevićeva, Slava Raškaj, Dora Pejačević i Ivana Brlić-Mažuranić.

Treba posebno naglasiti da ova vrijedna knjiga počiva na povijesnim činjenicama, ali zavidna autoričina erudicija i snažno nadahnuće živo oslikava vremenski kontekst svake od navedenih junakinja pa tako u nacionalnom makrokontekstu jasno vidimo svaku pojedinačnu sudbinu i u dirljivoj osobnoj drami“, ustvrdila je Peakić Mikuljan.

Autorica Nevenka Nekić rekla je kako je radeći na ovoj knjizi ostala zatečena pomanjkanjem informacija ili neistinama o pojedinim osobama.

- Ne bi vjerovali da u 'Krležinoj enciklopediji' nema Dore Pejačević i Ivane Brlić Mažuranić. One za njega nisu postojale, ali danas su u hrvatskoj enciklopediji na sreću tu. Nažalost malo je znano kako je Dora Pejačević bila jedina ženska kompozitorica svoga vremena u Europi. Njena djela izvode se u Pragu, Beču i Parizu, a da nije bilo Koraljke Kos koja je 1982. godine napisala knjigu o Dori, mi danas ne bismo znali jako puno toga te ne bi bila inspiracija mnogim suvremenim slikarima i glazbenicima. Protječe 2017. godina, već je 132. godina od njena rođenja, a glazba naše najveće skladateljice je i dalje živa, lijepa i visoko duhovno uzdignuta“, rekla je autorica.

Također je u nastavku upozorila kako naš narod slabo poznaje i slabo se ponosi svojom poviješću:

- Dođite danas u kriptu katedrale  Sv. Elizabete u Košicama. U sarkofazima leže mađarski i slovački velikani, a u sredini, onaj najljepši od ružičastog mramora, je od Jelene Zrinske. Mađari tu obavezno stavljaju cvijeće, pale svijeće s mađarskim zastavama, te loze i Zrinskih i Frankopana ubrajaju u svoje. Jednom prilikom, bila sam u grupi koja je hodočastila u Košice i koja se sastojala od 98% visoko obrazovanih, a kada sam ih pitala nitko nije znao da u toj kripti leži naša Jelena Zrinska. To nije znala niti kustosica katedrale koja je ostala začuđena kada smo mi tražili da nam je pokaže i samo je rekla: 'to je neka Mađarica…'. Tako kada dođete u Košice ostavite svijeću kraj kovčega Jelene Zrinske. Ona jest naša Ivana Orleanska, a ja sam si zadala u zadatak da se njeno ime ukleše u zagrebačkoj katedrali uz imena Zrinskog i Frankopana.

Na kraju autorica je istaknula veliku želju da ova knjiga dođe u svaku hrvatsku školu.

- Željela bih da se učenici zaljube u tekstove koji govore o nama, jer u meni, isto tako kao i u svima vama, teče nešto od te krvi. Ne može ona samo tako uvenuti. Kako smo izdržali tih tisuću godina? Baš upravo tako što smo zaboli svoje zastave na grobove naših mrtvih - zaključila je autorica.


 

Da biste komentirali, prijavite se.