Prema riječima izbornice FKK-a, prof. dr. sc. Sanje Nikčević,  predstava je poseban fenomen hrvatskoga glumišta jer Hvarani  izvode taj srednjovjekovni tekst (na čakavici) na izuzetan, kazališno dojmljiv način  već 47 godina. Začetnik i predsjednik glumačke družine je Milan Lakoš, dok je na mjestu umjetničkog voditelja bio pok. Marin Carić. Carić je režijom ''Prikazanje sv. Lovrinca mučenika'' želio pokazati da je dramska baština i pučki pristup kazalištu živ i u 20. stoljeću, u čemu je, kao i uprizorenjima drugih baštinskih tekstova koje su Hvarani poslije igrali (Hektorovićevo ''Ribanje i ribarsko prigovaranje'', ''Stori letrat'', Franičević Pločarova ''Šaka zemlje'', Lucićeva ''Robinja'') uspio.

Od premijere 1970. godine predstava je često gostovala u inozemstvu, na gotovo svim kontinentima, a ansamblu su posebno drage izvedbe u hrvatskoj dijaspori, pred gradišćanskim, moliškim, bunjevačkim, karaševskim i janjevačkim Hrvatima.  Predstava je nastala u klubu hvarskih studenata u Zagrebu 1970., i ostala vezana za Zagreb gdje obilježava jubilarne izvedbe: 150. izvedba održana je u zagrebačkoj crkvi sv. Marije na Dolcu,   200.   u crkvi sv. Katarine, u sklopu manifestacije Pasionska baština te ova 250. na sv. Duhu, koja je otvorila drugi Festival kršćanskoga kazališta.

Teskt govori o smrti  kršćanskih  mučenika iz rimskog doba koji ne žele zanijekati svoju vjeru: Papi Sistu i  Lovrincu, pri čemu ih Rimljani (okrutni car Dacije i njegovi pomoćnici Valerijan i Merkurije)  okrutno muče a Bog podržava u njihovoj muci i na kraju odvodi u rajsku slavu.  Zapis teksta, u osmeračkom stihu, potječe iz 15. stoljeća, ali je igran puno prije jer je u srednjem vijeku život Krista i svetaca koji slijede Kristov put  bila tema prisutna  širom Europe, a tekstove su pisali svećenici bez  isticanja autorstva. Predstave su se izvodile na trgovima pred crkvom, pa postoje i zapisi sa Hvara iz 13 stoljeća.   Marin Carić je postavio tekst slijedeći srednjevjekovnu ali i hvarsku tradiciju. Predstava se igra pred crkvom, a u nju je uključena ikonografija hvarskih bratovština koje kontinuirano od srednjeg vijeka djeluju do danas u crkvenim procesijama i svečanostima. 

U predstavi se koriste crne i bijele tunike, odore  hvarskih bratovština Crnih i Bilih. Boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane  na sceni:   ''dobre'' (bijela za kršćane) i ''zle'' (crna za Rimljane), dok u  crvenoj odori dolazi  lik Đavla-Belzebula.  Nakon što sv.  Lovrinac umire  izgarajući na lomači, predstava završava napjevom, pri kojemu se svetac s anđelima uzdiže k Svevišnjemu.  Glazbeni napjev je uzet iz pogrebnih  svečanosti bratovština (melodije je u 19. stoljeću zabilježio Franjo Kuhač) i tekstualno prilagođen priči o Lovrincu. Izvođenje tog završnog napjeva izazvalo je posebno oduševljenje publike na ovoj izvedbi, tako da se tražio bis.

Hvarska glumačka družina ima svoju stalnu jezgru koja nosi predstavu i koja djeluje od samih početaka, a često se uloge preuzimaju kako glumac odrasta –  dječaci su angeli, a kad narastu preuzimaju druge uloge. Milan  Lakoš  jedini je nastupao u svim dosadašnjim izvedbama u istoj ulozi (Valerijana, glavnog pomoćnika rimskog cara). Cijeli ansambl Hvarskog pučkog kazališta, igra izuzetno dojmljivo.  Čakavica se tečno izgovara, minimalnim pokretima postiže se dramska napetost i suosjećanje, kojom se  publiku „uvlači u priču“!   Glumačka jezgra,  uz  Milana Lakoša kao Valerijana, su  Ralf-Jacky Milatić (rimski cesar Decij), Fabijan Brkušić (papa Sisto), Marino Miličić (Lovrinac), te Prošper Glive (Merkurij), Ivan Blaž Brkušić (anđeo), Vislav Zaninović, Jure Tomičić, Zoran Sansović, Joško Martinić, Jan Milatić, Ivan Jeličić, Ivica Tomičić, Toni Barišić, Ante Lakoš, Ivan Petrić, Petar Palarić, Visko Zaninović, Vislav Zaninović, Prošper Carić i Jure Tomičić.  

Nakon izvedbe, čiji je kraj popratio snažan i odobravajući pljesak, publici se obratio fra Ivan Marija Lotar, organizator FKK sa pozdravnim riječima te zahvalom hvarskim izvođačima i organizatorima Festivala (Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, samostan sv. Duha i župa sv. Antuna Padovanskoga, časopis Veritas). Slijedilo je obraćanje fra Tomislava Glavnika, gvardijana Samostana Svetoga Duha.

Fra Tomislav Glavnik naglasio je kako mu je iznimno drago što 'svetoduško brdo svijetli' te zahvalio fra Ivanu Lotaru na predanosti u radu pri organizaciji Festivala.

Izbornica Festivala, prof. dr. sc. Sanja Nikčević, u svom je obraćanju najavila bogat program te istaknula kako je 'očito da kršćansko kazalište postoji u našoj zemlji, makar nije vidljivo jer je na rubu'.

Milan Lakoš izložio je najznačajnije činjenice o predstavi i družini. Slijedila su pitanja iz publike, razgovor s glumcima te ponovna izvedba napjeva iz predstave.

Svjetla Festivala kršćanskoga kazališta na svetoduškom brdu ostaju upaljena čekajući daljnji najavljeni program i publiku, koja s obzirom da je ulaz na predstave besplatan, osim pljeskom, nagradu i potporu može toj hvalevrijednoj manifestaciji pružiti dobrovoljnim prilozima.