Od prvih vremena, vremena katakombi i prvih ranokršćanskih slikarija, Crkva poučava nepismen narod umjetnošću – slikom. Što su prikazi bili šareniji to su gledateljima bili zanimljiviji i lakši za pamćenje. Autor ne samo da je trebao biti umjetnik već i dobar realizator kako bi šarenilo slika privlačilo svako oko. Svaka freska izvedena na zidu crkve bila bi kao list jedne knjige - knjige o kršćanskim poukama i biblijskim prikazima. Dok ne nastavim sa ulogama fresaka u srednjevjekovnoj sakralnoj  umjetnosti, valjalo bi spomenuti izvor koji je obogaćivao tadašnje umjetnike.

''Bibliae pauperum'', ''Biblija siromaha'', poznata je kao srednjevjekovna vrsta slikovnice za velike. Slike su bile podređene tekst, a kao ilustracije bile su smještene u središtu stranice najčešće bez teksta. Ako bi zadržavao tekst tada bi on bio na narodnom jeziku.  Budući da je latinski jezik bio službeni jezik liturgije i liturgijskih knjiga, knjiga pisana narodnim jezikom nikako nije bila uobičajena. Iako u prijevodi nosi naziv ''Biblije za siromahe'' one nikako nisu bile dostupne i u namjeni za siromahe i običan narod. Ona najjeftinija izdanja koristili su župnici u svojim župama za poučavanje nepismenih koje je sačinjavala većina stanovništva. Uglavnom su je koristili svi naši istarski umjetnici za svoje srednjevjekovne freske, a kao predložak je koristi i Vincent iz Kastva.

Vraćajući se na samu ulogu fresaka među nepismenim pukom dotičem se i autora freske koju bi Vam željela približiti. Vincent iz Kastva i njegovi učenici suradnici u crkvici sv. Marije na Škrilinah u Bermu izvode sliku ''Ples mrtvaca'' na zapadnom zidu na kojem se nalaze i glavna crkvena vrata. Osim nje tu su i prikazi  ''Adama i Eve'' koji su upravo počinili istočni grijeh te freske nazvane ''Kolo sreće'' koja prikazuje prolaznost života.

Freska opominje čovjeka da sva ispraznost slave, bogatstva dovodi pred onu rečenicu koju nam svećenik izgovara pri obredu pepeljenja: 'Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti'. Slike pomažu približiti puku da je smrt posljednji korak svačijeg života i ona će se obistiniti kao jedina sigurna stvar koja svakoga čeka.

Pred gledateljem se očituje strašan prizor dok svećenik u poukama nemilosrdno ''šiba'' o iznenadnoj smrti i spremnosti svoje duše na nju.  Smrt svakoga čeka, nitko joj ne zna ni dana ni časa i pred njom su svi ljudi jednaki. Raskalašena vojska kostura ide i sa sobom odvodi žive svakog staleža - upravo to prikazuje zidna slikarija ovog istarskog umjetnika.

Svojim sablasnim prstima tog časa ubiru za sebe izabrane živote, držeći ih pod rukom uz mrtvačku glazbu i cerek ih u odvode u vječno počivalište u grob. Naježili ste se? Kako je tek bilo seljaku nepismenjaku.

Svaki od prikazanih likova predstavnik je društvenog staleža te su na slici poredani prema stupnju njihove časti. Tako Vincent započinje s papom, kardinalom, biskupom, kraljem i kraljicom, krčmarom, golim djetetom, bogaljem, vojnikom i trgovcem kao posljednjim u nizu koji prstom pokazuje na novac želeći njime u zadnjem trenutku potkupiti smrt.

Nadalje nedaleko Berma, jedan drugi majstor u crkvi sv. Barnabe , Vižinad na zapadnom zidu crkve oslikava prokletnike mučene u vatrenom kotlu.

Primijetili ste da su na neki način oba posljednja suda oslikana na zapadnim zidovima crkve. Takva je bila tradicija srednjeg vijeka, a nalazimo je još i danas. Na zapadnom zidu uvijek je posljednji sud, a na istočnom zidu gdje se nalazi oltar stajao je prikaz Krista. Dok bi puk pratio liturgiju i slušao propovijedi bio bi okrenut kao i danas prema oltaru, a tako i gledao Krista Otkupitelja radi kojeg su i došli sudjelovati u prinošenju žrtve.

Pri završetku liturgije puk bi se okrenuo prema zapadnom zidu s namjerom da iziđu na glavna vrata i gledajući freske posljednjeg suda: s lijeva Abrahama kako u krilu drži pravednike i spašene, a s desne strane razne vražićke s kotlom ili vagom kojima bi mjerili ljudima duše ili ih bacili u vječni oganj. Zapadni zid je opominjao da svetost koju su imali za vrijeme obreda liturgije nastoje zadržati i pri izlasku i u obiteljskom životu kod svojih kuća.

I dok su u katakombama prvi kršćani rado pomišljali na smrt kao čin odvođenja u vječno blaženstvo, ovu sablasnu smrt prati osjećaj groze i namjera za hitnim obraćenjem i pokajanjem.

Dok su prvi kršćani smrt iščekivali kao blagodat, sv. Franjo o njoj pjevao kao o blagoj osloboditeljici i sestri, došlo je vrijeme za obraćenjem puka, a ozbiljnost i važnost obraćenja najlakše je bilo shvatiti kroz svećenikove pouke i slike. Umjetnička djela prate duh vremena u kojem je djelu nastajalo. Tako je srednji vijek, kao i mnogi danas, vapio za obraćenjem.