Praizvedba Turopoljske svadbe u Buševcu prvi je puta održana prije više od 40 godina, a Buševčani su tako podsjetili okupljene na tradiciju, stare pjesme, plesove i običaje prema kojima se nekad svadbovalo u Turopolju.

Scenski prikaz turopoljskih svadbenih običaja organizirao je Ogranak „Seljačke sloge“ Buševec, na čelu s predsjednikom Nenadom Rožićem, a u suradnji sa susjednim, prijateljskim kulturno umjetničkim društvima.
 
Kao scenarij dvosatnog scenskog prikaza redateljima Ivanu Rožiću i Mojimiru Golemcu poslužila je pripovijest „Ženidba Turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“ autor pučkog pisca Josipa Kovačevića. Svadba objedinjava prikaz običaja iz Buševca, Mraclina, Kuča ili Lomnice.
Gosti su tako mogli doživjeti i vidjeti kako se nekad išlo u „snoboke“, kako izgleda kaparenje mlade, lažna mlada, izmjena prstena, kako se pogađalo za škrinje, parta na mladenkinoj glavi zamijenila poculicom ili kako je mladinec morao dokazati svoju muškost i sposobnost za ženidbu. Svadbenu svečanost najčešće je vodio „dever“, današnji pandan mladenčevog kuma, a uz mladence – Vida i Baricu kao centralne likove, posebno se ističe mladenčev otac Blaž ili pak gospodar Jankić koji je svadbu predvodio kao predstavnik mladenkine strane familije. Ovakve su svadbe, kaže Rožić, iziskivale mnogo novaca stoga su se ljudi nerijetko zaduživali, a i za sve su se pogađali i sve su prodavali. Tako su se, primjerice, prodavale škrinje, prstenje, a bio je red i da okupljeni svati s nekoliko forinti daruju mladičke.

„Sve je to bio miraz koji je mlada nosila u svoj novi dom. Svadba je u Turopolju trajala i po nekoliko dana, a svati bi spavali na prostirci od slame u jednoj prostoriji te idućeg dana nastavili slaviti“, kaže Rožić. Uz mnogo detalja, izgrađene likove, mnogo pjesme i plesa Buševčani su prisutne vratili bar stotinjak godina unazad - u dom turopoljskog plemenitaša. U svatove su, uz 100-injak buševskih folkloraša, pristigli i gosti iz Mraclina i Donje Lomnice, a gosti su mogli kušati i pravi svadbeni gulaš ili pak domaću gibanicu.