Povijest Umjetničkog paviljona na neki je način i povijest ovostoljetne likovne umjetnosti u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor u našoj zemlji i jedini objekat koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Kroz svoje postojanje od stotinu godina u izložbenom prostoru paviljona održavale su se gotovo sve markantnije izložbe koje su svojim značenjem prelazile okvire grada Zagreba.

Povijest izgradnje Umjetničkog paviljona počinje pozivom bana Khuena Hèdervàrija od 3. prosinca 1895. Društvu umjetnosti da sudjeluje na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, koja će se ostvariti godinu dana kasnije. Za nju je posebno izgrađen hrvatski paviljon umjetnosti, čija se željezna konstrukcija po završetku prenosi u Zagreb.

Milan Lenuci kao gradski inženjer, nadzire i gradnju Paviljona koju su izveli poznati zagrebački graditelji Hönigsberg i Deutch.

Tijekom dvije godine 1897. i 1898. dovršena je gradnja Umjetničkog paviljona da bi se izložbeni prostor svečano otvorio 15. prosinca 1898. godine reprezentativnom izložbom Hrvatski salon 1898. U novootvorenim raskošno opremljenim dvoranama Umjetničkog paviljona uz bogate cvjetne aranžmane i slapove crvenih draperija 15. prosinca 1898. godine otvorena je tako prva velika reprezentativna izložba i ujedno prva manifestacija hrvatske umjetnosti u kojoj su nastupile likovne i literarne ličnosti naše Moderne.

Nizale su se godine, desetljeća te konačno i čitavo stoljeće s brojnim izložbama koje, bacivši pogled unazad, znače i reprezentativan pregled hrvatske umjetnosti, ali uvijek je u Paviljonu bilo sluha i za djela tragalačkog karaktera iako i ono što je danas povijest, u svoje vrijeme bilo je iskorak k novom.