Giovanni Battista Montini rodio se u Concesiju (Brescia) 26. rujna 1897. Bio je isusovački đak i pohađao je Oratorij svetog Filipa Nerija u Bresciji. Za svećenika je zaređen 29. svibnja 1920.

Završio je studij filozofije i građanskog prava u Rimu te kanonskog prava u Milanu. God. 1923. imenovan je u službu u Apostolskoj nuncijaturi u Varšavi a 1924. vraća se u Rim na službu u Državnom tajništvu. Bio je crkveni asistent rimskog kruga Talijanskog katoličkog sveučilišnog saveza (FUCI – Federazione Universitaria Cattolica Italijana) a od 1925. do 1933. bio je nacionalni asistent. Dvadesetih i tridesetih godina mnogo kulturnih i vjerskih putovanja u Italiji i inozemnstvu.

Tijekom svoje službe u Svetoj Stolici bio je vrlo cijenjen od pape Pija XI. i pape Pija XII. Predaje povijest papinske diplomacije na Lateranskom sveučilištu od 1930. do 1937. Krajem te godine, 13. prosinca, papa Pio XI. imenuje ga zamjenikom u Državnom tajništvu. U tim godinama diplomatske službe nastojao je u što je moguće većoj mjeri biti izravno uključen u pastoralni rad i dušobrižništvo. Karitativno je djelovao u više rimskih predgrađa i aktivno sudjelovao u konferencijama Družbe svetog Vinka Paulskog.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je uključen u pomaganje izbjeglicama i Židovima te je vodio Vatikanski informativni ured. Na kraju rata surađivao je na osnivanju katoličkih udruga talijanskih radnika (ACLI - Associzioni Cattoliche Lavoratori Italiani), zanimao se za razvoj novih političkih pokreta katolikâ (Kršćanska demokratska stranka) te podupirao međunarodne laičke udruge u njihovim počecima.

Dana 29. studenoga 1952. imenovan je protajnikom Državnog tajništva za redovne poslove, 1. studenog 1954. milanskim nadbiskupom, a 12. prosinca iste godine zaređen je za biskupa. U toj golemoj i složenoj biskupiji primjenjuje nove načine evangelizacije kako bi odgovorio na fenomen rastućeg broja doseljenika i pomogao u prevladavanju materijalizma i marksističke ideologije, prije svega u svijetu rada. Uputio je devet pastoralnih pisama vjernicima ambrozijanske Crkve, odobrio gradnju 123 nove crkve i vodio najveću gradsku misiju ikad poduzetu u katoličkom svijetu. Putovao je u Sjedinjene Američke Države, Brazil i razne misije u Africi u kojima su djelovali pastoralni djelatnici Milanske nadbiskupije. Dana 15. prosinca 1958. papa Ivan XXIII., s kojim ga vežu prijateljske veze još od 1925., uvrstio ga je u Kardinalski zbor. Aktivno je sudjelovao u pripremama Drugog vatikanskog koncila i sudjelovao u tome velikom crkvenom skupu.

Dana 21. lipnja 1963. izabran je za papu i uzeo ime Pavao VI. Usred brojnih izazova, doveo je do uspješnog zaključenja tri razdoblja Koncila, potičući Crkvu da bude otvorena suvremenom svijetu poštujući svoju tradiciju, i uvijek težeći jedinstvu među koncilskim ocima.

Pokrenuo je praksu apostolskih putovanjâ i putovao na sve kontinente, počevši sa Svetom zemljom, gdje se odigrao njegov povijesni susret s pravoslavnim patrijarhom Atenagorom. Ostala važna odredišta bila su Indija i Ujedinjeni narodi (1965.), Fatima i Turska (1967.), Kolumbija (1968.), Ženeva i Uganda (1969.), te Daleki istok, Australija i Oceanija (1970.). Mnogo je putovao i diljem Italije.

Njegova prva enciklika, Ecclesiam Suam (1964.), iznjedrila je metodu "dijaloga spasenja" u Crkvi i sa cijelim svijetom. Ostale njegove enciklike su Mysterium fidei o euharistiji (1965.); Mense Maio (Mjesec svibanj) (1965.) te Matri Christi o Majci Kristovoj (1966.) u kojoj upućuje Gospi prošnju za mir u svijetu; Populorum progressio o razvoju narodâ (1967.); Sacerdotalis caelibatus o svećeničkom celibatu (1967.); Humanae vitae o ženidbi i regulaciji poroda (1968.).

Radio je na primjeni dokumenata Koncila i provodio njegove reforme. Pružio je veličanstveni nauk o pitanju mira i ustanovio Svjetski dan mira.

Mnogo je patio zbog niza krizâ koje su pogađale Crkvu u tim godinama, ali je na njih odgovorio hrabrim prenošenjem vjere i bio jamcem doktrinarne postojanosti Crkve u razdoblju ideoloških previranja (Godina vjere 1967.-1968. i "Credo Božjeg naroda" 1968.). Pokazivao je vrsnu sposobnost za posredovanje na svakom polju, bio je mudar u svojim odlukama, nepokolebljiv u afirmiranju načelâ i imao razumijevanja za ljudske slabosti.

Raznim posjetima vjernicima na njihovim radnim mjestima i Apostolskim pismom Octogesima adveniens (1971.) pokazao je budnu i pažljivu brigu Crkve za socijalne probleme. Proučavao je nove načine inkulturacije vjere (apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 1975.) i iskreno suosjećao s patnjama siromašnih. Branio je vrijednosti obitelji i života, a protivio se razvodu i pobačaju. Suočio se s političkim i socijalnim napetostima koje su u nekim zemljama kulminirale u razdoblju terorizma, odlučno se suprotstavivši tome nasilju istupima koji su ganuli čitav svijet.

Po naravi je bio suzdržan, ponizan i ljubazan, pouzdan i vedar, a odlikovao se iznimnom tankoćutnošću. Čovjek duboke duhovnosti - utemeljene na Svetom pismu, crkvenim ocima i velikim misticima - pokazao je jaku vjeru, nepokolebljivu nadu, svakodnevnu ljubav koju je živio u diskretnosti i jednostavnosti. Njegova molitva, ukorijenjena u riječi Božjoj, liturgiji i klanjanju pred Presvetim, bila je kristocentrična i osnažena značajnim i uzornim štovanjem Majke Božje (apostolska pobudnica Marialis cultis, 1974.).

Od samog početka svoje službe posebnu je brigu posvećivao mladeži, dijeleći s njima, i svim vjernicima, radost vjere (apostolska pobudnica Gaudete in Domino, 1975.) i "civilizaciju ljubavi" (Sveta Godina 1975.).

Pavao VI. umro je u Castel Gandolfu, nakon kratke bolesti 6. kolovoza 1978., moleći Očenaš. Napisao je Razmišljanje o smrti (Pensiero alla morte) i Oporuku (Testamento) koji predstavljaju remek-djela duhovnosti i ljubavi prema Crkvi.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 20. prosinca 2012.herojske kreposti.