Komentar o prijeporima koje je izazvala „Molitva Djevici“ koja se tradicionalno moli za Veliku Gospu u crkvama u Francuskoj, napisao je Patrick Kéchichiana. Njegov komentar objavljen je  u "Le Mondeu", dana 19. kolovoza, a prenio ga je  na naslovnoj strani vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano 21. kolovoza. Autor je književni kritičar utjecajnog pariškog dnevnika, koji surađuje  i sa "La Croix" i "La Revue des Deux Mondes". Preuzimamo ga u cijelosti.

"Crkva je navikla biti otirač na kojem se čiste noge", rekao je kardinal Barbarin. U stvari, svaka je prigoda dobra. U pitanju je molitva koju je napisao mons. André Vingt-Trois, nadbiskup Pariza, predsjednik Francuske biskupske konferencije, za blagdan Velike Gospe. Odmah se može zapaziti očigledan nesrazmjer između istančanosti teksta, i teških optužbi koje je izazvao.

Ova molitva ne napada, niti dovodi u pitanje ikoga, a zasigurno ne homoseksualce. Podsjećam da četvrti zaziv, koji je izazvao prijepore, dolazi, napominjemo, nakon tri zaziva, uključujući i onaj za one koji su "nedavno izabrani da vladaju i donose zakone." Evo skandaloznog zaziva, koji oduševljava ćudoredne duše sigurne u njihovo pravo: "Za djecu i mlade: da svi pomažemo svakome otkriti vlastiti hod u napretku prema sreći;  da prestanu biti predmet žudnje i sukoba odraslih kako bi u potpunosti uživali u ljubavi oca i majke“. Ne želim raščlanjivati tekst, ali zar nije očigledno da ono što se ovdje brani nije popraćeno bilo kojom osudom pojedinaca i skupina koji ne dijele isto viđenje čovječanstva i njegovih zakona?

Ako te skupine i te osobe ne odustaju od izražavanja svoga  mišljenja, zašto Crkva ne bi  smjela  izraziti svoje mišljenje o temi koja je na prvom mjestu njezinog zauzimanja? Uz svo dužno poštovanje prema onima koji brkaju sekularizam i militantni antiklerikalizam. Da, s jedne strane mišljenje, vrlo aktualno, ali prevladano, čija možebitna  razložnost se mjeri anketama, koje su zbroj konvergentnih mišljenja. S druge strane, promišljena misao, vjerna već dvadeset stoljeća (i mnogo više, jer se moramo vratiti na  Postanak, prvu knjigu Starog Zavjeta) vjerskoj antropologiji.

I u toj točki nesporazum, u kombinaciji s dobrom dozom nepoštenja, postaje očigledan. Naravno, moguće je podići na razinu neprikosnovenog prava evoluciju običaja, koji se čak može, ako to želite, definirati kao napredak – tu "teoriju obmana i razočaranja", kako je govorio Charles Péguy. Međutim, ne smijemo zanemariti činjenicu da Crkva govori s nježnošću i blagošću, sa svetom tvrdoglavošću, o trajnosti antropološke vizije u kojoj se  ukorjenjuje tvrdnja neotuđivih prava svakog čovjeka i svake žene. Viđenje koje nije oblikovano iz hirova, ćudi ili interesa određenih kategorija. Ono je nastalo  iz same Božanske objave, kako nam prenosi  Sveto Pisma i cjelokupna Tradicija.

Izlazi li Crkva van svoje uloge, podsjećajući na dio ove istine koju čuva? Ako vlada i parlament daju svoje mišljenje o braku i odluče promijeniti njegovu narav, nije li legitimno da Crkva, koja je baštinila od Krista dostojanstvo braka i odnosa između žene i muškarca (dostojanstva uzdignuta na razinu sakramenta), digne svoj  glas? Glas koji  ne pokušava nadglasati druge, ali koji ne prihvaća da se taj glas ne može čuti snagom sarkazma i neutemeljenih procesa.

Što se zamjera kardinalu Vingt-Troisu? Da je rekao riječ za koju ima zadatak naviještati, za koju ima dužnost,  ne čuvati je u skrovitosti sakristije, već je razumljivo naviještati? Tu riječ, koja nije riječ  neke stranke ili skupine komentatora, koju nije izmislio, a kalkulira sa njome ovisno o prigodnim interesima. Ne mijenja je. Može samo tražiti riječi, najprikladnije izraze, da manje bole. To je ono što je učinio, ponavljam, s velikom istančanošću. No, o sadržaju, stav se Crkve ne može promijeniti. Njena snaga i slabost su u ovoj nedodirljivosti. Nakon toga, svatko treba  odlučiti prema svojoj savjesti.

Bez obzira što netko kaže, uloga Crkve nije da se razvija u skladu s vremenom. Da je to učinila u prošlim stoljećima, odavno je više ne bi slušali. Njena uloga nije ni da pokrije svoje oči i da se plaši evolucije običaja, već  da bude budna, u stanju pozornosti u funkciji istine koju je primila.

Cilj joj je da brani i objašnjavati tu istinu, uvijek i svugdje, u prikladnim  i neprikladnim vremenima  - čak i pod uvredama. Dakle, gdje je skandal? Gdje su predrasude? Možda ne gdje ih bolesna vika nastoji  otkriti.

Patrick Kéchichian

Izvor: Laudato/M.U.