„Laici su danas pozvani da  snažno kršćanskim zauzimanjem: prožimaju društvo s kvascem Evanđelja, jer Irska je u trenutku povijesne odluke. Irci moraju birati  danas svoj put prema naprijed. Hoće li to biti transformacija svih slojeva čovječanstva u novo stvaranje, ili će krenuti putem na kojem se nalaze mnogi narodi, narodi koji daju pretjeranu važnost ekonomskom rastu i materijalnim dobrima a zanemaruju što je od duha? Putem na kojem se mijenja nova etika vremenitih užitaka za Božji zakon? Putem lažne slobode koja je samo ropstvo u dekadenciji? Hoće li to biti put koji podčinjava dostojanstvo ljudske osobe u korist totalitarne dominacije države? Put nasilne borbe između klasa? Put koji diže revoluciju protiv Boga? Irska mora izabrati. Vi sadašnja generacija Iraca morate odlučiti; vaš izbor mora biti jasan i vaša odluka mora biti čvrsta. Neka glas irskih predaka, koji su jako patili da očuvaju svoju vjeru u Krista, a time i za očuvanje Irske duše, neka vam njihov glas odjekne danas u ušima po glasu pape kada ponavlja Kristove riječi: 'Što će to dobiti čovjek , ako dobije cijeli svijet, a životu svojemu naudi?' (Mt 16: 26). Što će to dobiti Irska ode li lakšim svjetovnim putem a pretrpi gubitak vlastite duše? Vaša zemlja, čini se ponovno proživljava iskušenja Kristova: od Irske se traži da Božje kraljevstvo ustupi prednost 'kraljevstvu svijeta i njegovoj raskoši' (Mt 4: 8). Sotona, napasnik, protivnik Krista, da obmani Irsku koristit će sva svoja djela i puste svoje obmane. Kakav će boj pobijediti, kakav udarac nanijeti tijelu Kristovu u svijetu ako uspije zavesti irske muževe i žene daleko od Krista. Sada je vrijeme testiranja Irske. Ova generacija je još jednom generacija koja bira“, riječi su ovo pape Ivana Pavla II. izgovorene ispred 400, 000 irskih vjernika 1979. godine u Limericku, gradu na zapadnoj obali Irske.

Bio je to prvi i posljednji pohod Svete Stolice irskom otoku. Milijun i dvjesto pedeset tisuća vjernika sudjelovalo je na Papinoj Misi u Dublinu, što je trećina tadašnjega ukupnog stanovništva. Samo noć prije Papina posjeta na mjestu u Phoenix parku gdje je upriličeno misno slavlje podignut je 35 metara visok bijeli željezni križ, kao spomen na prvu papinsku sv. Misu u Irskoj. Taj križ i danas stoji tu kao obilježje, kao uspomena na jednu duhovnu atrakciju. Nikada ni prije ni poslije nitko nije okupio toliko Iraca na jednom mjestu.

Generacije osamdesetogodišnjaka, sedamdesetogodišnjaka i šezdesetogodišnjaka, koji su tada imali između 35 i 50 godina, rijetki su danas sugovornici koji samo u društvu sličnih mogu i ne odbijaju razgovarati na teme duhovnosti i kršćanskih vrijednosti u Irskoj. Progovaraju oni, ali gotovo isključivo u krugu istomišljenika jer ne postoji u Irskoj nikakav, pa ni pisani dnevni medij s katoličkim, kršćanskim predznakom. Čudno je da uopće vjernici ne razmišljaju o svojem mediju. Irska je ekonomski razvijena i iznimno socijalno osjetljiva, država u kojoj se 2011. godine na zadnjem popisu stanovništva 85% ukupne populacije izjasnilo kao vjernici katolici. Kada im se kaže da im nedostaje vjerodostojan medij, prime to na znanje ali reakcije uglavnom su nikakve, blijede, a nerijetko sve to se skupa okrene na šalu.  

Usamljeno tjedno glasilo s vjerskim temama su novine The Irish Catholic koje se tiskaju, dakle, tjedno u 25,000 primjeraka. U tom tjedniku mogu se pročitati ozbiljna promišljanja o vjeri, kulturi, politici, društvenim fenomenima. The Irish Catholic utočište je nekolicini, možda 5-6 „politički nekorektnih“ novinara i intelektualaca, prognanih iz masovnih moćnih medija, pod uvijenim odgovorom da su bili prijetnja liberalnoj demokraciji.

I to je to, ima se jedino jedan tjednik kao medij u katoličkoj Irskoj u 21. stoljeću, a gotovo je 16. stoljeća od kada je ovaj otok primio kršćanstvo. Irske katoličke crkve su sve praznije, a svećenička zvanja u dubokoj su krizi. Po mjestima u ruralnim dijelovima Irske jedan svećenik (uglavnom u poodmakloj životnoj dobi) služenjem pokriva i po pet župa. U tim župama, kao i u Hrvatskoj vjernici imaju razne potrebe za sakramentima, pogrebima, vjenčanjima i naravno sv. Misama. Došlo je takvo vrijeme, da samo u rijetkim župama svećenici stignu dnevno slaviti sv. Misu, pa se u zamjenu nadopunjuju tako što laici predvode liturgiju riječi, te oni i pričešćuju vjernike, hostijama posvećenim u rukama svećenika na prethodnoj sv. Misi.

Jedna od alternativa za krizu svećeničkih zvanja u Irskoj se pronalazi u formaciji službe trajnog đakonstva. Tako se ove godine za trajne đakone zaredilo devetorica mladića, muževa na katoličkom sveučilištu Maynooth. Ukoliko je neoženjen za đakona se može zarediti muškarac ako je stariji od 25 godina, a ukoliko je oženjen onda se zaređuje kao muž  stariji od 35 godina. Oženjeni dakle nešto stariji, kako bi mogli posvetiti prethodne godine učvršćivanju odnosa u svojoj obitelji i kako ne bi bili nauštrb odgoja, podizanja svoje male djece. Oženjeni se mogu kvalificirati samo ukoliko su u braku već proveli minimalno 5 godina i naravno ako su osjetili autentičan poziv za službu Crkvi. Udovci, samo ukoliko je su već prošle dvije godine od smrti supruge. Formacija obuhvaća trogodišnje studije uz pastoralni rad. Već zaređeni đakoni u svojim župama udjeljuju sakramente krštenja, vjenčanja, mogu voditi sprovode, propovijedaju i asistiraju svećenicima na sv. Misama.  Formacija obuhvaća trogodišnje studije uz praktični dio kroz pastoralni rad na terenu s bolesnicima, zatvorenicima, siromašnima, ukratko brizi za bližnje u potrebi. Studijski predmeti za đakona, su jako slični predmetima teologije i malo manje filozofije koje pohađaju svećenički kandidati na  katoličkim sveučilištima bilo gdje u svijetu. Oni će nakon ređenja moći obnašati službu đakona uz još neki svjetovni posao ako tako budu željeli.  Saznali smo kroz ovaj relativno novi, a stari poziv đakonstva, da korijenja ovoj službi sežu još iz Dijela Apostolskih, u prvim stoljećima Crkva je bila suočena s velikim potrebama vjerničkog puka. Imajući u vidu Krista, tako su prvi  apostoli odabrali i zaredili brojne muževe u službu ovoga reda. Oni su kroz stoljeća prva usko i odano ministrirali crkvenim ocima. Sveti Franjo je bio đakon podsjećali su nas u Irskoj novo zaređeni đakoni u ono malo medijskog prostora koji su dobili nakon ređenja.

Premda je ovo velika promjena običaja i cjelokupne slike katoličke Crkve u Irskoj, ovu novu stvarnost samo rijetki irski mediji su se ozbiljnije pozabavili pitanjima đakonstva u drugim dijelovima svijeta ili u povijesti Crkve.   
 
Obrazovni sustav je priča dugačka i zasebna, jer preko 90% osnovnih i srednjih škola su tzv. nacionalne škole koje su pod patronatom katoličke Crkve. To znači, da djeca u školi svaki dan započnu molitvom, u školi prije obroka također se s nastavnicima pomole, u školama nastavnici i svećenici pripremaju učenike za sakramente ispovijedi, prve svete pričesti i krizme. Unatoč takvom odgoju i temeljima, moćni mediji su tako snažno i perfidno ugrozili sve te kršćanske vrijednosti u kojima su ovi mladi ljudi odgajani kroz osnovno i srednje obrazovanje. Danas je rezultat takav kakav jest, da su irski mladi ljudi danas  možda najgorljiviji pobornici novog svjetskog poretka.  

Oni koji su, pretpostavimo, bili svjedoci Papinih proročanskih nagovora iz 1973. godine u Limericku,  danas su zadovoljni mirovinom, često putuju svijetom. Njihovi su unuci i djeca slijepi pobornici neoliberalizma. Obrazovaniji irski umirovljenici danas imaju navadu pisati blogove tipa kako urediti i održavati savršeno vrt, mnogi od njih također zarađuju dodatno pružajući razne stručne savjetodavne usluge. Umirovljeni učitelji vole imati vlastitu web stranicu na kojoj iznose svoje ekspertize kako funkcionira psiha djeteta i slično. Paze na svoje virtualne prostore u kojima se gotovo nikada ne izjašnjavaju o svojoj duhovnosti o svojem životnom kredu. Materijalno svaki irski umirovljenik je situiran, pa tako i oni koji nisu imali stalno radno mjesto, pa sve da i nisu uopće imali radni staž, nakon 66 godine života država im dodjeljuje mirovinu od min 220 eura tjedno.  

 Na referendum o redefiniciji braka na kojemu su Irci odlučili mijenjati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, ove godine dvotrećinskom je većinom  pobijeđeno tradicionalno poimanje obitelji u Irskoj. Moderna Irska, današnja Irska ponosi se ovim rezultatom kao i s činjenicom da je prva država u svijetu koja je referendumom odlučivala hoće li ustavom mijenjati definiciju braka. Odavno demokratski svijet nije bilježio tako očito medijsko favoriziranje samo jedne strane. Gore u tekstu spominjan tjednik The Irish Catholic bio je jedini javni medij u kojemu se moglo pročitati drugačije mišljenje.  

Oni koji su pak sada u naponu života opterećeni su i doslovno i figurativno ekonomskim rastom, kreditima, kvadratnim metrima- kućama i okućnicama možda najljepšima u Europi. Vrlo rijetki se od njih izjašnjavaju kao vjernici. Ali svejedno još uvijek njihova djeca pohađaju katoličke škole, još uvijek se priređuju velike fešte prvopričesnicima i krizmanicima, još uvijek to nekako klapa. Dokle, Bog to zna?!

Ostaje veliko pitanje, rastu li u materijalističkom svijetu heroji?