Kardinal Francis Arinze, umirovljeni pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, osvrnuo se u razgovoru za The Wanderer na izniman rast Crkve u Africi, povijesnu pozadinu katolicizma na tom kontinentu te na izazove i nade s kojima se Crkva suočava u tom dijelu svijeta.

Vjera u Africi cvjeta: od dva milijuna do oko 200 milijuna katolika samo u prošlom stoljeću. Dio objašnjenja te evangelizacijske eksplozije kardinal Arinze, inače sam Afrikanac, podrijetlom iz Nigerije, vidi u velikom misionarskom zalaganju, Providnosti koja je pripremila stanovnike Afrike na primanje kršćanstva kroz njihovu prethodnu religijsku pozadinu, kao i spremnosti prvih Afrikanaca da prime misionare, koji su gradili škole i promicali napredak stanovništva.

Premda se Kristovo evanđelje ne povećava u sadržaju tijekom vremena, ono može rasti u broju glasova koji ga naviještaju, u broju srdaca koja su ga upila, u broju načina kako ga se može živjeti. Crkva je bila dobra vijest za Afriku, rekao je kardinal.

Kulturni imperijalizam i ideološke kolonizacije

Snažno je osudio 'kulturni imperijalizam raznih 'organizacija, čak i vlada, koje uvjetuju pružanje financijske pomoći Africi prihvaćanjem protuevanđeoskih uvjerenja, osobito po pitanju obitelji.' Nameće se, objasnio je, prihvaćanje kontracepcije, koja očituje 'negativan stav prema djeci'; djecu se smatra 'problematičnom' te se govori: 'što manje djece, to bolje'.

- Umjesto radosti zbog dolaska novoga života Afrika bi, prema njima, trebala biti sprema poduzeti mjere protiv života ubijanjem nerođenoga djeteta (pobačaj) ili sprječavanjem začeća djeteta (kontracepcija) – objasnio je kardinal.

 Kardinal je ustvrdio kako postoje organizacije i vlade koje pokušavaju uvjeriti afrička vladajuća tijela da prihvate te mjere te smatra kako da kao odgovor na takva nastojanja, Crkva u Africi treba 'potaknuti na vjernost evanđelju'.

Istaknuo je kako je 'učiteljski autoritet Crkve jamstvo koje je dao Krist da pape i biskupi neće zavesti njegov narod' u pitanjima vjere i morala.

Važna uloga obitelji i laika

Kardinal Arinze je istaknuo primjer svećenika koji je njega krstio, danas blaženika, o. Cypriana Michaela Iwene Tansija.

On je jednostavno bio ponizni župnik koji je kao prioritet imao posvećenje kršćanskih obitelji te je posebnu je pažnju pružao 'izgradnji laika za obiteljski život', a plodovi njegova rada vidljivi su i danas.

Naglasio je važnost doprinosa laika u Crkvi, ustvrdivši kako je njihovo svjedočanstvo po pitanju obitelji, pobačaja i kontracepcije 'u određenom smislu odlučnije od svjedočanstva klerika'.

- Ako svećenik ili biskup progovori o pobačaju, ljudi kažu: 'Naravno, to i očekujemo da kaže.' Ako međutim progovori laik poput njih, osoba koja s njima dijeli tegobe i iskustva svakodnevnoga života te izazovne probleme podizanja obitelji, onda se zapitaju. Tada shvaćaju da kršćanstvo nije samo ideal, nije samo teorija koja je divna za promatrati, nego je i stvaran život, način života koji se doista može ostvariti. Stoga je formacija laika apsolutno odlučna u tim pitanjima, laici su ti koji na vladajućim položajima donose odluke – objasnio je kardinal.

Izazov formacije i javnoga života

Kao izazov za Crkvu u Africi istaknuo je formaciju svećenika, osoba posvećenoga života i laika.

- Kad sjemeništarci dolaze u velikim brojevima, postaje teže brinuti se o njima. Ako imate veliku bogosloviju s 400 bogoslova, teže je voditi brigu o njima nego kad ih je 50. Vrhunska kvaliteta formacije je stoga pravi izazov. Premda nam se sviđa kvantiteta – rekao je kardinal.

Također je naveo izazov vjeroispovijesti i javnoga života.

- Premda ne želimo miješati religiju i politiku, naša vjerska uvjerenja trebaju utjecati na javni život, naša načela, naši motivi, ideali koji oblikuju naš život. Stoga, kršćanske kreposti poput solidarnosti i supsidijarnosti treba razvijati – istaknuo je kardinal.

Tradicionalna religija pripremila tlo za prihvaćanje kršćanstva

Kardinal Arinze se osvrnuo i na pitanje tradicionalne afričke religije, koja nije animizam ili fetišizam, nego općenito znači vjeru u jednoga Boga i duhove, što uključuje duhove predaka.

- To je religija koja se sastoji u štovanju Boga, duhova (dobrih i zlih) i predaka. Njihovo štovanje zlih duhova je jednostavno prinošenje neke žrtve sa stavom: 'Molim te, ostavi nas na miru. Ne želim imati ništa s tobom'. Njihovo štovanje Boga bilo je najsvečanije, ali rijetko, zato što nisu znali što mu prinijeti. Pitali bi se: 'On je tako uzvišen i vrhovni – što mu možemo dati?' – kazao je kardinal.

Kad je kršćanstvo došlo, posebno katolicizam sa žrtvom, bilo je prihvaćeno. Neke inačice kršćanstva ne uključuju žrtvu, imaju molitvu, pjevanje i propovijedanje, ali nemaju zapravo žrtvu. U Katoličkoj Crkvi je žrtva središnja. Ne bismo mogli zamisliti Katoličku Crkvu bez svete euharistije: žrtve i sakramenta. Ona ispunjava ljudsku dušu daleko više nego što mi to možda shvaćamo.

U tom pretkršćanskom religijskom kontekstu, uronjenom u pojam žrtve, kršćanstvo je bilo lakše prihvaćeno, kako je rekao kardinal Arinze, poput podnevnog sunca za ljude koji su ga tražili na jutarnjem nebu.

- U tom smislu, jasno je da je tradicionalna afrička religija kao vjerska pozadina bila providonosna za prihvaćanje kršćanstva i njegov daljnji rast u Africi – zaključio je kardinal Arinze.