O Drugom vatikanskom koncilu

Vaša Uzoritosti, odrasli ste u vremenu prije Drugog vatikanskog koncila. Možete li podijeliti s nama svoja sjećanja iz tog vremena?

Bilo je to predivno vrijeme u Crkvi. U obitelji i u katoličkoj školi brižno su nas podučavali vjeri i to osobito na temelju baltimorskog katekizma (službeni katolički katekizam kojim su se u SAD-u vjernici služili do kraja 1960-ih). Sjećam se velike ljepote svete liturgije, predivnih misa koje su se služile, čak i u našem gradiću okruženom farmama. Naravno, prije svega sam zahvalan svojim roditeljima koji su me odgajali na vrlo zdrav katolički način. Bilo je to predivno vrijeme.

Jedan moj prijatelj koji je rođen nakon Koncila zna reći: „Nije sve nekada bilo dobro, ali sve je bilo bolje.“ Što Vi mislite o tome?

Mi trebamo živjeti u vremenu koje nam Gospodin daje, kakvo god ono bilo. Zasigurno gajim lijepe uspomene iz vremena svoga djetinjstva i mladosti tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Mislim da je najvažnije poštivati kontinuitet naše katoličke vjere, predaju Crkve kojoj pripadamo i po kojoj je vjera došla do nas.

Jeste li se veselili velikim promjenama koje su uslijedile nakon Koncila?

U to sam vrijeme bio u sjemeništu odakle smo pratili sve što se događa na Koncilu. No vrlo brzo nakon Koncila došlo je do velikih promjena, koje su u nekim slučajevima bile čak i nasilne te moram reći da sam već tada kao mladić počeo propitkivati neke stvari, pitajući se jesu li one uistinu bile namjera Koncila. Naime, vidio sam da su odjednom nestale mnoge predivne stvari koje su bile prisutne u Crkvi, štoviše, čak ih se više nije smatralo lijepima. Pritom, primjerice, mislim na divnu tradiciju gregorijanskog pjevanja i upotrebu latinskog jezika pri slavljenu svete liturgije. Naravno, takozvani duh Drugog vatikanskog utjecao je na mnoga druga područja, na primjer, na moralni život, nauk vjere, a nažalost također smoi svjedočili tome da su mnogi svećenici napustili svoju službu, da su tolike redovnice napustile samostane. Dakle, zasigurno postoje područja života u kojima su se otvorila pitanja u  razdoblju koje je uslijedilo nakon Koncila.

Zaređeni ste za svećenika 1975. Jeste li tada mislili da je nešto u Crkvi pošlo po krivom?

Da, mislim da jesam. Na neki smo način izgubili snažan odnos prema središnjoj važnosti liturgije, a time i svećeničke službe u Crkvi. Moram istaknuti da sam odgojen u snažnom duhu katoličke vjere i u istinskom shvaćanju življenja svog poziva i zbog toga nikada ne bih mogao odbiti učiniti ono što Gospodin od mene traži. No vidio sam da ne nešto definitivno pošlo po krivom. Kao mladi svećenik bio sam svjedokom koliko je ponuđena kateheza prazna. Katehetski su materijali oskudijevali sadržajem. Zatim je došlo do eksperimentiranja s liturgijom, čak do te mjere da se nekih od njih ne želim ni prisjećati. Oslabio je vjernički život, redovitost pohađanja nedjeljne mise, a sve su to za mene bili znakovi da nešto nije u redu.

O dva oblika svete mise

Jeste li 1975. mogli zamisliti da ćete jednoga dana moći služiti misu prema obredu koji je napušten radi potreba obnove u Crkvi?

Ne, onda to nisam mogao zamisliti. Iako, moram reći da ja to smatram normalnim jer riječ je o predivnom obredu, a to da se on vratio u Crkvu smatram vrlo zdravim znakom. Međutim, u ono je doba osobito reforma bogoslužja bila vrlo radikalna i, kao što sam već ranije spomenuo, čak nasilna, tako da se nije moglo ni pomišljati na povratak starog obreda. No, hvala Bogu, to se ipak dogodilo.

Pravno gledajući, nova misa (Novus Ordo) i tradicionalna latinska misa oblici su istog obreda.  Je li to uistinu i vaš doživljaj kada slavite pontifikalnu misu prema novome ili starome obredu?

Da, ta dva oblika doživljavam kao isti obred te vjerujem da se, kada se misa slavi prema takozvanom novom obredu ili redovnom obliku rimskog obreda s velikom pažnjom i snažnim naglaskom da je sveta liturgija Božje djelo, jasnije se vidi jedinstvo tih dvaju oblika istoga obreda. S druge strane, nadam se da će neki elementi koji su nepromišljeno bili uklonjeni  iz obreda mise u njenom novom obliku biti vraćeni jer je razlika između ta dva oblika vrlo jasna.

U kom smislu?

Bogata artikulacija izvanrednog oblika mise, koja je sva usmjerena k teocentričnoj naravi liturgije, je u današnjem redovnom obliku rimskog obreda praktički svedena na najmanju moguću mjeru.

O sinodi održanoj u jesen 2014.

Sinoda o obitelji šokirala je, neke čak i sablaznila, mlade katoličke obitelji koje su budućnost Crkve. Imaju li te obitelji razloga za zabrinutost?

Da, imaju. Smatram da je ono privremeno izvješće sa sredine zasjedanja sinode, koja je završila 18. listopada, možda jedan od najšokantnijih javnih dokumenata koje je Crkva izdala. Dakle, ovo je veoma ozbiljno upozorenje te je sada osobito važno da se dobre katoličke obitelji koje žive ljepotu sakramenta braka ponovno posvete stvaranju okruženja zdravog bračnog života i da koriste svaku prigodu kako bi posvjedočili o ljepoti i istini braka kojega oni svakodnevno iskustveno žive.

Visokopozicionirani crkveni prelati ostavljaju dojam da „napredak“ Crkve leži u promicanju ideologija vezanih za homoseksualizam i rastavu. Vjeruju li oni uistinu da takvo što može Crkvu dovesti do novoga proljeća?

Ne znam kako mogu vjerovati u takvo što jer kakvo dobro može proizaći iz rastave, koju Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes naziva pošašću koja je zahvatila društvo, ili kakvo dobro može proizaći iz promicanja homoseksualnih čina koji su sami u sebi zli? Zapravo, svjedoci smo da te dvije pojave za posljedicu imaju uništavanje društva, razaranje obitelji, razaranje same srži društva te, naravno, u slučaju neprirodnog čina uništavanje ljudske spolnosti koja je u svojoj biti usmjerena na brak i rađanje djece.

Mislite li da je osnovni problem u mnogim dijelovima svijeta koji se smatraju katoličkima nedostatak katoličkih obitelji, odnosno djece? Nije li to trebalo biti u fokusu protekle sinode?

Da, mislim da jest. Crkva ovisi o zdravom katoličkom obiteljskom životu, odnosno zdravim katoličkim obiteljima. Uvjeren sam da kada Crkva najviše pati, tada također najviše pati brak i obiteljski život. Uočavamo da kada bračni parovi nisu velikodušni u donošenju novoga života na svijet, njihovi brakovi također slabe, kao uostalom i čitavo društvo. Svjedoci smo da u mnogim zemljama, koje se smatraju kršćanskima, broj stanovnika pada, odnosno natalitet je vrlo nizak. S druge strane, u nekima od ovih nekada izrazito kršćanskih zemalja sve više jača utjecaj islama.

O Društvu sv. Pija X.

U mnogim dijelovima zapadne Europe i Sjedinjenih Država jedine župe koje obiluju djecom pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X., dok se čitave biskupije već osipaju. Primjećuju li biskupi ovu pojavu?

Mislim da primjećuju. Osobno nemam izravnog iskustva s pojavama koje opisujete. Još iz vremena kada sam bio biskup La Crossea (Wisconsin) i nadbiskup Saint Louisa (Missouri) čuo sam za pojedine biskupije u određenim europskim zemljama koje praktički jedva funkcioniraju, a opet ondje djeluje snažan utjecaj pripadnika Društva svetoga Pija X. Ne mogu se oduprijeti dojmu da se biskupi na tim područjima moraju tome ozbiljno posvetiti.

O mladim katolicima

Većina katoličkih vjernika u prosječnoj zapadnoeuropskoj i američkoj župi krštena je i dobila je vjeronaučne osnove u predkoncilsko doba. Oslanja li se Crkva u tim zemljama još uvijek na svoju baštinu iz prošlosti?

Generacija kojoj pripadam bila je blagoslovljena odrastanjem u vremenu kada se istinski prakticirala katolička vjera, kada se redovito sudjelovalo u svetoj misi i ostalim bogoslužjima, kada se vodio pravi vjernički život, a vjera poučavala na snažan način. Nažalost, to smo na neki način uzimali zdravo za gotovo te se nije posvetilo dovoljno pažnje isto takvom prenošenju vjere na naraštaje koji su se kasnije rađali. Danas, zapravo već jedno dulje vrijeme, vidim da su mnogi mladi ljudi gladni i žedni upoznavanja katoličke vjere u njenim temeljima te čeznu za iskustvom uranjanja u bogatstvo predaje naše vjere. Stoga vjerujem da slijedi obnova upravo onoga što je bilo izgubljeno ili zapostavljeno tijekom jednog duljeg razdoblja. Misli da se upravo sada među mladim katolicima događa jedno novo rađanje.

Ima li nadolazeća sinoda o obitelji u planu promicanje braka i ohrabrivanje i iskazivanje podrške obiteljima s mnogo djece?

Iskreno se tome nadam. Osobno nisam dio središnje skupine, odnosno skupine kardinala i biskupa koji organiziraju i određuju smjernice biskupske sinode. No iskreno se nadam da će biti tako.

O prijedlogu kardinala Kaspera

Mnogi katolici strahuju da će se na koncu biskupska sinoda opredijeliti za dvostruki govor. „Pastoralnim“ se razlozima de facto pokušava opravdati mijenjanje nauka. Jesu li ti strahovi opravdani?

Da, jesu. Zapravo jedan od najpodmuklijih argumenata koji se koristio tijekom sinode kako bi se promicalo nešto što se protivi nauku vjere jest sljedeći: „Mi ne diramo u nauk; mi vjerujemo u brak kao što je Crkva oduvijek u njega vjerovala; mi samo činimo promjene u pogledu discipline.“ No u Katoličkoj crkvi stvari tako ne funkcioniraju jer je disciplina ovdje uvijek izravno vezana za nauk. Drugim riječima, disciplina služi istini vjere i života općenito u Katoličkoj crkvi. Dakle, ne može se govoriti o promjenama u disciplini bez ikakvog utjecaja na crkveni nauk kojega ona štiti, brani ili promiče.

Pojam „milosti“ se koristi kako bi se mijenjao crkveni nauk pa čak i Novi zavjet, a sve sa ciljem da se opravda grijeh. Je li se na taj način pojam „milosti“ na nepravedan način koristio tijekom sinode?

Da. Neki su sinodski oci govorili o krivoj primjeni pojma milosti koja u obzir ne uzima stvarnost grijeha. Sjećam se da je jedan od njih rekao: „Zar grijeh više ne postoji? Zar ga više ne prepoznajemo?“ Dakle, uvjeren sam da su pojedini sinodski oci to jasno istaknuli. Dietrich Bonhoeffer, njemački protestanski pastor, luteran koji je umro tijekom Drugog svjetskog rata, upotrijebio je jednu zanimljivu analogiju. On je govorio o „dragocjenoj“ milosti i „skupoj“ milosti. Međutim, ne postoji „jeftina“ milost. Kada nam je darovan Božji život kao što on to jest u Crkvi, tada se od nas traži promjena života, svakodnevno obraćanje Kristu, a Božju milost poznajemo u onoj mjeri koliko prihvaćamo da smo potrebni tog obraćenja i koliko težimo tome da svakoga dana uvijek nanovo svoj život predajemo Kristu i tako nadvladavamo svoju grješnost i svoje slabosti.

Zašto se pojam „milosti“ koristi kada je riječ o preljubnicima, ali ne kada je riječ o pedofilima? Drugim riječima, određuju li mediji kada je Crkva dužna primijeniti milost, a kada ne?

O tome se također razgovaralo tijekom sinode. Milost se tiče osobe koja je, iz bilo kojeg razloga, počinila grijeh. Uvijek na umu moramo imati ono dobro u toj osobi, odnosno ono što ta osoba uistinu jest: Božje dijete. Međutim, istovremeno grijeh, bez obzira je li riječ o preljubu, pedofiliji, krađi ili ubojstvu, moramo prepoznati kao veliko zlo, osobito smrtne grijehe, te nam oni moraju biti odbojni. Grijeh je neprihvatljiv. Najveća ljubav, najveća milost koju možemo iskazati grešniku je prepoznati zlo u onome što čini i pozvati ga/ju k istini.

O moći i autoritetu Pape

Moramo li još uvijek vjerovati da Sveto pismo predstavlja vrhovni autoritet u Crkvi i da se njime ne može manipulirati te da to ne mogu činiti čak ni biskupi ni papa?

Apsolutno! Kristova je riječ istina kojoj smo svi pozvani biti poslušni, a na tu je poslušnost prvenstveno pozvan Sveti Otac. U jednom trenutku tijekom sinode spomenuta je „punina vlasti“ Svetoga Oca, ono što na latinskom nazivamo plenitudo potestatis, u kontekstu da Sveti Otac može čak poništiti valjano skopljeni brak koji je bio konzumiran. No to nije istina. Dakle, „punina vlasti“ ne znači apsolutnu moć. Papina „punina vlasti“ znači činiti što ono što nam Krist nalaže iz poslušnosti Njemu. Dakle, svi mi, počevši od Svetoga Oca, slijedimo našega Gospodina Isusa Krista.

Jedan nadbiskup je nedavno rekao: „Svi se mi, naravno, držimo crkvenog nauka o obitelji,“ a onda je dodao, „sve dok papa ne odluči drugačije.“ Ima li papa moć mijenjati nauk Crkve?

Ne. To nije moguće. Znamo da se nauk Crkve ne mijenja. O tome, na primjer, govori papa Pio XI. u svojoj enciklici Casti connubii te papa Pavao VI u svojoj Humanae vitae. To je papa sveti Ivan Pavao II. na predivan način izrazio u svojoj apostolskoj pobudnici Familiaris consortio. Taj je nauk nepromjenjiv. Svojim služenjem Sveti Otac podržava taj nauk i predstavlja ga na nov i svjež način, ali on ga ne mijenja.

Odjeća koju nose kardinali je grimizne boje koja predstavlja krv mučenika koji su umrli za Krista. Osim Johna Fishera, koji je imenovan kardinalom već kada je bio u zatvoru, nijedan kardinal nikada nije umro za vjeru. Što je tome razlog?

Ne znam, ne znam to objasniti. Postoje kardinali koji su mnogo trpjeli za vjeru. Pritom mislim na mađarskog kardinala Mindszentyja (1892.-1975.) i hrvatskog kardinala Stepinca (1898.-1960.) koji mogu poslužiti kao primjer. Naravno postoje i drugi kardinali koji su tijekom različitih razdoblja crkvene povijesti mnogo pretrpjeli braneći vjeru. Postoje različiti oblici mučeništva, ono nije samo u krvi koje još nazivamo i crvenim mučeništvom. Naime, bijelim mučeništvom nazivamo odano naviještanje vjerske istine; neki su kardinali zbog toga bili u izgnanstvu ili su trpjeli na druge načine. No ono što je važna zadaća kardinala jest obrana vjere usque ad effusionem sanguinis (sve do prolijevanja krvi). Dakle, kardinal mora učiniti sve kako bi obranio vjeru, čak i ako zbog toga treba proliti krv. No on treba učiniti i sve ono što tome prethodi.

O onome što mu je najdraže, najljepšim sjećanjima i strahu od posljednjeg suda

Vaša Uzoritosti, sada slijedi nekoliko kratkih pitanja: Tko je vaš omiljeni svetac?

Pa... Očito nam je svima najdraža Djevica Marija.

Ona se ne računa!

[Smijeh] Također volim svetoga Josipa. No svetica koja mi je uistinu mnogo pomogla tijekom mog života, osobito tijekom djetinjstva i boravka u sjemeništu, je sveta Terezija iz Lisieuxa, poznata kao Mali cvijet. U mome duhovnome životu i dalje me nadahnjuje njezin „mali put.“

Koja je vaša najdraža molitva?

Krunica.

Koja je vaša omiljena knjiga?

Pretpostavljam da se Katekizam tu ne računa. [Smijeh]

Ne, jednako tako ni Biblija.

Također volim čitati duhovna djela blaženog Columbe Marmiona (1858.-1923.) kao i djela nadbiskupa Fultona Sheena (1895.-1979.).

Koji biste trenutak tijekom svog svećeničkog života osobito izdvojili?

Mislim da je bi to bilo moje svećeničko ređenje. Kada god pomislim na taj događaj, vidim da se sve u mome životu počelo događati od toga trenutka. Tijekom prvih pet godina moga svećeničkog služenja najljepše mi je bilo djelovanje u župi po sakramentima ispovijedi i euharistije te rad s djecom, poučavanje vjeronauka. To su moja sjećanja... Potom sam jedno kratko razdoblje od tri godine poučavao u katoličkoj srednjoj školi. Sve su to za mene uistinu dragocjene uspomene.

Bojite li se posljednjeg suda?

Naravno da se bojim. Kada pomislim na sve odgovornosti koje imam najprije kao svećenik, a potom još više kao biskup i kardinal, moram stalno ispitivati svoju savjest. Neke stvari koje sam činio mogao sam napraviti mnogo bolje i zbog toga se bojim. Ipak, nadam se da će mi se Gospodin smilovati te Ga molim za to.

Hvala Vam, Vaša Uzoritosti.
Nema na čemu.

IZVOR: Cristianesimo Cattolico (https://cristianesimocattolico.wordpress.com)
PRIJEVOD: Dubravka Rojc