Matthew James Christoff iz projekta „New Emangelization“ [op. prev. neprevodiva igra riječi na engleskom, koja spaja pojmove „nove evangelizacije“ i muškaraca]:
Vaša Uzoritosti, presretni smo i blagoslovljeni što možemo biti ovdje s vama. Danas smo se sastali kako bismo porazgovarali o stanju katoličkih muškaraca u Sjedinjenim Državama, i o tome kako možemo privući više muškaraca u Novu evangelizaciju. Bi li, za početak, Vaša Uzoritost mogla opisati stanje muškaraca u današnjoj Katoličkoj Crkvi?

Kardinal Raymond Leo Burke: Držim da se dogodila velika pomutnja u vezi posebnosti poziva oženjenih muškaraca, kao i muškaraca u Crkvi općenito tijekom zadnjih pedesetak godina. Rezultat je to niza čimbenika, no radikalni feminizam koji je napao Crkvu i društvo još od 1960-ih ostavio je muškarce na samim marginama.
Nažalost, radikalni feministički pokret snažno je utjecao na Crkvu, što je dovelo do toga da se Crkva neprestano bavi ženskim pitanjima na štetu bavljenja kritičnim pitanjima važnima za muškarce; važnosti očinstva, bilo u bračnoj zajednici ili izvan nje; važnosti oca za djecu; važnosti očinstva za svećenike; ključnoj ulozi muževnog karaktera; naglasku na posebnosti darova koje Bog daje muškarcima radi dobrobiti cijelog društva.
Dobrota i važnost muškaraca potisnuti su u sjenu, a iz vrlo praktičnih razloga, nimalo se nisu naglašavali. Sve ovo se događalo unatoč činjenici da u Crkvi postoji veoma duga tradicija, i to naročito kroz pobožnost sv. Josipu, naglašavanja muževnog karaktera kod muškarca koji žrtvuje vlastiti život radi dobrobiti svoga doma, koji je pripravan viteški braniti svoju suprugu i djecu, i koji radi kako bi svojoj obitelji pružio sredstva za život. Toliko mnogo od ove tradicije naglašavanja herojske naravi muževnosti je u suvremenoj Crkvi potpuno izgubljeno.
Izuzetno je važno da dijete prilikom odrastanja i sazrijevanja promatra sve ove herojske značajke muškog spola. Zdrav odnos s ocem priprema dijete na pomak od intimne ljubavi majke, izgrađujući disciplinu kako bi dijete moglo umaći zamci pretjeranog samoljublja. Ovo osigurava djetetovu sposobnost da se (on ili ona) ispravno identificira kao osobu koja je povezana s drugima; to je od kritične važnosti kako za dječake, tako i za djevojčice.Djetetov odnos s ocem ključ je za samoidentifikaciju djeteta, koja se događa u vrijeme našeg odrastanja. Potrebna nam je ona vrlo bliska i potvrđujuća povezanost s majkom, no u isto vrijeme, upravo povezanost s ocem, koja je po svojoj naravi mnogo udaljenija, no ne i manje ispunjena ljubavlju, disciplinira naše živote. Ona uči djecu kako da vode nesebičan život, i uči ih da budu spremni prigrliti bilo kakva odricanja i žrtve, kako bi bili istiniti prema Bogu i jedni prema drugima.

Sjećam se kako su mi sredinom 1970-ih mladići govorili kako se, na određeni način, boje braka, zbog radikalizacije i stava usmjerenosti isključivo na sebe kod žena koje su sazrijevale u to vrijeme. Ti mladići bili su zabrinuti da sklapanje braka jednostavno neće funkcionirati radi neprestanog i upornog zahtijevanja prava za žene. Od tog vremena podjele između muškaraca i žena samo su se još više produbile.
Svakome je jasno da žene mogu biti, i da su bile zlostavljane od strane muškaraca. Muškarci koji zlostavljaju žene nisu pravi muškarci, već lažni muškarci koji su oskvrnuli svoju muževnost zlostavljajući žene.
Krizu između muškaraca i žena dodatno je pogoršao potpuni kolaps kateheze u Crkvi. Mladići su odrastali bez ispravne pouke o svojoj vjeri, i bez znanja o svom pozivu. Mladiće se nije poučavalo da su stvoreni na sliku Božju – Oca, Sina i Duha Svetoga. Ove mladiće nisu naučili poznavanju ovih vrlina koje su nužne da bi postali muškarcima, i da bi mogli ispuniti posebne darove onoga što znači biti muškarac.
Da stvari budu gore, uvriježio se posve neozbiljni, površni katehetski pristup pitanju ljudske spolnosti, kao i naravi bračnog odnosa.
U društvu je u isto vrijeme, došlo do eksplozije pornografije, koja je naročito štetna, korozivna za muškarce, jer na užasan način iskrivljuje cjelokupnu stvarnost ljudske spolnosti. Dovodi muškarce i žene do toga da svoju ljudsku spolnost vide odvojeno od bračne veze muškarca i žene.
Istinu govoreći, dar spolne privlačnosti je usmjeren prema braku, a bilo kakvo spolno sjedinjenje dolikuje isključivo unutar bračne zajednice. No, cijeli svijet pornografije kvari mlade ljude uvjeravajući ih da njihova spolna sposobnost služi isključivo njihovoj zabavi i užitku, te ona tako postaje izjedajuća požuda, što predstavlja jedan od sedam smrtnih grijeha.
Dar ljudske spolnosti pretvara se u sredstvo samo-udovoljavanja, vrlo često na štetu druge osobe, bilo u heteroseksualnoj, bilo u homoseksualnoj vezi. Muškarac koji nije ispravan način formirao svoj identitet muškarca i očinske figure na koncu će postati vrlo nesretan. Ovi slabo formirani muškarci postaju ovisni o pornografiji, seksualnom promiskuitetu, alkoholu, drogama, i čitavoj skali ovisnosti. Također, u svemu tome… pričam li previše?

Matthew: Ne, ne. [smijeh]

Kardinal Burke: Ono što dalje pogoršava ovu otužnu zbunjenost muškaraca u našoj kulturi, jest i užasni gubitak kućnoga života. Kultura nam je postala vrlo materijalistička i konzumeristička, a neprestana potraga za time dovela je do toga da očevi, a vrlo često i majke, rade po čitave dane. Ovaj konzumeristički mentalitet također je doveo do zamisli da bi dječji život morao biti ispunjen aktivnostima: školskim, sportskim i glazbenim, kao i svakovrsnim večernjim aktivnostima svakoga dana u tjednu.
Sve te stvari po sebi su dobre, no došlo je do poremećaja u ravnoteži. Kućni život u kojem djeca provode dovoljno vremena sa svojim roditeljima izgubio se kod mnogih obitelji. Obitelji su prestale uživati u zajedničkim objedima. Sjećam se kako nam je moj otac davao poduke i učio nas ispravnom ponašanju za jedaćim stolom. Dok sam odrastao, bilo mi je naročito važno provoditi vrijeme s mojim roditeljima. Dok sam bio mlad svećenik, naročito me rastuživalo kada bi mi roditelji i djeca rekli da vrlo rijetko razgovaraju međusobno, a kada to čine, onda to traje vrlo kratko.
Obitelji bi trebale imati barem jedan zajednički obrok svakoga tjedna, a tada se cijela obitelj nalazi na okupu. Dječak ili mladić će vrlo teško pravilno izgraditi svoj muževni identitet, kao i muževne vrline ukoliko ne živi s ocem i majkom, gdje može posvjedočiti toj jedinstvenoj i upotpunjujućoj interakciji između muškarca i žene unutar kućnog života u kojem ljudski život može biti srdačno dočekan, njegovan i razvijen.
Sve ove različite sile su se udružile i teško ranile muškarce. Nažalost, Crkva nije učinkovito reagirala na ove destruktivne kulturalne sile; umjesto toga, Crkva je isuviše potpala pod utjecaj radikalnog feminizma, i uvelike je zanemarila ozbiljne potrebe muškaraca.
Moja generacija je uzela zdravo za gotovo mnoge blagoslove koje smo primili u našim solidnim obiteljskim životima, kao i našu solidnu crkvenu formaciju. Moja generacija je dopustila da sve ove besmislice seksualne zbunjenosti, radikalnog feminizma te potpunog sloma obitelji i dalje traju, ne shvaćajući pritom da smo na taj način opljačkali narednim generacijama najčuvanija blaga koja smo bili toliko blagoslovljeni primiti.
Teško smo ranili sadašnje generacije. Kao biskupu, mnogi mladi su mi se ogorčeno potužili, „Zašto nas nisu podučili ovim stvarima? Zašto nas nisu jasnije učili o svetoj Misi, sakramentu pokore i tradicionalnim pobožnostima?“ Ove stvari su naročito važne stoga jer oblikuju duhovni život i karakter muškaraca.
Odlazak na svetu ispovijed i na nedjeljnu Misu, zajedničko večernje obiteljsko moljenje krunice, jedenje zajedničkih obroka, sve ove stvari daju praktične smjernice u kršćanskom životu. Učiti da vulgarnost ili bogohuljenje nije muževno, te da muškarac treba biti srdačan i uljudan; sve te stvari mogu se činiti sitnicama, no one oblikuju karakter muškarca. Mnogo toga je izgubljeno.

Matthew: Vaša Uzoritosti, kakav je utjecaj ova „kriza muškaraca“ imala na Crkvu?

Kardinal Burke: Crkva je postala vrlo feminizirana. Žene su divne, dakako. One posve prirodno odgovaraju na poziv da budu aktivne u Crkvi. Izuzmemo li svećenike, svetišta su postala ispunjena ženama. Aktivnosti u župama, pa čak i u liturgiji su pod utjecajem žena, te su na mnogim mjestima postale toliko feminizirane da se muškarci jednostavno ne žele približiti tome.
Muškarci obično vrlo nevoljko postaju aktivni u Crkvi. Feminizirana okolina i manjak nastojanja Crkve da uključi muškarce dovelo je do toga da se jednostavno mnogi muškarci povuku iz svega toga.
Na primjer, postalo je politički nekorektno govoriti o vitezovima oltara, ideji koja je vrlo privlačna mladićima. Vitezovi oltara naglašavaju ideju da mladići pružaju svoju vitešku službu kod oltara kako bi branili Krista u svetim stvarnostima Crkve. Ova ideja danas na mnogim mjestima nije dobrodošla.
Aspekti crkvenog života koji su naglašavali muževne značajke odanosti i žrtvovanja sve se manje naglašavaju. Privrženosti koje iziskuju vrijeme i trud jednostavno su napuštene. Sve je postalo tako lako, a kada su stvari lagane, muškarci jednostavno ne smatraju da su vrijedne truda.
Postojale su, i dalje postoje, ozbiljne liturgijske zloporabe koje odbijaju muškarce.
Na mnogim mjestima, sveta Misa je postala posve usmjerena na svećenika, nešto poput „svećeničkog šoua“. Ova vrsta zloporaba vodi prema gubitku osjećaja za sveto, i uklanja bit otajstvenog iz svete Mise. Gubi se stvarnost toga da sam Krist silazi na oltar kako bi uprisutnio Svoju kalvarijsku Žrtvu. Muškarce privlači otajstvenost Kristove Žrtve, no brzo odlaze kada Misa postaje „svećenički šou“, ili puka banalnost.
Neobuzdano liturgijsko eksperimentiranje koje je uslijedilo nakon Drugog vatikanskog koncila, od čega veći dio nije odobrio sam Koncil, ogolio je obred svete Mise od velikog dijela njenih brižljivih izričaja Svetih Otajstava koja su se razvijala stoljećima. Čini se kako je Misa postala nešto vrlo poznato, što izvode muškarci, a posve je zamagljen njen prožimajući nadnaravni osjećaj Presvetog Otajstva.
Gubitak svetoga doveo je do smanjenog sudjelovanja žena i muškaraca. No, držim da je gubitak svetoga uistinu odbio muškarce. Sasvim je jasno kako se mnoge muškarce ne uvlači u dublju liturgijsku duhovnost; u današnje vrijeme, mnoge muškarce ne privlači služba kod oltara.
Mladići i muškarci dobro odgovaraju na strogost, preciznost i izvrsnost. Kada sam bio obučavan za ministranta, izobrazba je trajala nekoliko tjedana, i morali ste upamtiti molitve u podnožju oltara. Bila je to vrlo rigorozna i pomno izvršena služba. Iznenada, u osvit Drugog vatikanskog, slavljenje liturgije je na mnogim mjestima postalo vrlo šlampavo. Postalo je manje privlačno mladićima, jer je bilo nemarno.
Uvođenje ministrantica također je dovelo do toga da mnogi mladići odbace službu ministranta. Mladi dečki ne žele raditi nešto zajedno s djevojčicama. To je sasvim prirodno. Djevojčice su također bile vrlo dobre u službi ministriranja. Toliko je mnogo dječaka s vremenom odlutalo dalje. Želim naglasiti kako praksa da jedino dječaci poslužuju kod oltara nema nikakve veze s nejednakošću žena u Crkvi.
Držim kako je ovo doprinijelo velikom gubitku svećeničkih poziva. Ministriranje svećeniku zahtijeva određenu mušku disciplinu, a mnogi svećenici su svoja prva dublja iskustva liturgije doživjeli upravo kao ministranti. Ukoliko ne obučavamo mladiće za ministrantsku službu, dajući im na taj način iskustvo služenja Bogu u liturgiji, ne bi nas trebalo iznenađivati što je došlo do dramatičnog pada svećeničkih poziva.

Matthew: Javlja se ogromna potreba za ozbiljnom Novom evangelizacijom muškaraca u Crkvi, da upotrijebimo naš izraz, Nova e(man)gelizacija [eng. man – muškarac]. Mali koračići i poneki napori vjerojatno neće obrnuti proces egzodusa muškaraca iz Crkve. Kakve se stvari trebaju dogoditi unutar Crkve kako bi privukla milijune mlakih i ravnodušnih muškaraca natrag u revni katolički vjerski život?

Kardinal Burke: Prije svega, Crkva mora učiniti koncentrirani napor u evangelizaciji muškaraca tako što će poslati snažnu i dosljednu poruku o tome što znači biti katolički muškarac vjernik. Muškarcima se treba obratiti vrlo izravno u vezi zahtjevnog i plemenitog izazova služenja Isusu Kristu kao Vječnom Kralju i Njegovoj Katoličkoj Crkvi. Muškarci su žedni i gladni smisla koji nadilazi svakodnevni svijet.
Kultura u kojoj živimo je propala, i posebice mladići prepoznaju slomljenost kulture. Mladi muškarci i mlade žene žele čuti riječi koje su upravljene posebno njima – da koriste svoje vrline i darove na dobrobit sviju.
Možemo vidjeti da su muškarci gladni iz velikog uspjeha koji polučuju muške konferencije koje se sve više šire diljem Sjedinjenih Država. Ovo dokazuje da će muškarci odgovoriti kada ih Crkva pozove na izazov. Muškarci su suočeni s velikim iskušenjima, posebno, kako sam to prije spomenuo, radi pornografije i zbunjenosti oko seksualnosti, te očajnički trebaju da ih se poduči kako se boriti s ovim iskušenjima u Kristu. Muškarci moraju uroniti u molitvu, i uz pomoć Božje milosti, muškarci mogu svladati ova tegobna iskušenja, i postati muškarci snažnog moralnog karaktera. Katolički muškarci.
Također, možemo vidjeti kako naša sjemeništa sve više privlače mnoge čvrste i snažne mladiće koji žele služiti Bogu kao svećenici. Ovaj novi soj mladića muževan je i siguran po pitanju vlastitog identiteta. Ovo je dobrodošao razvoj događaja, jer je postojao vremenski period kada su feminizirani muškarci, kao i muškarci koji su bili zbunjeni oko vlastitog spolnog identiteta pripuštani u svećeništvo; nažalost, mnogi među tim nesređenim muškarcima su seksualno zlostavljali maloljetnike, što predstavlja strašnu tragediju radi koje Crkva duboko žali.
Moramo biti posve jasni s muškarcima po pitanju čistoće, čednosti, umjerenosti, pa čak i načina na koji se muškarci odijevaju i predstavljaju sami sebe. Ponašanje i odjevenost muškaraca jest važno, jer ono utječe na to kako se odnose prema svijetu, a utječe i na kulturu. Muškarci se trebaju odijevati i ponašati poput muškaraca na način koji je pun poštovanja prema sebi samima, prema ženama i prema djeci.

Matthew: Jedna od češćih tema u istraživanju projekta New Emangelization bila je činjenica da veliki broj muškaraca ne razumije Misu. Muškarci drže da je Misa feminizirana, i zapravo ne razumiju snažnu muževnost Mise. Ovo vrijedi posebice za većinu muških katolika koji su ležerni katolici, odnosno muškarci koji svoju vjeru doživljavaju ležerno. Ovo je posebno važno, jer ako muškarac ne razumije Misu, ne može zagrabiti u nadnaravne milosti koje se događaju u Misi. Muškarac koji ni sam ne razumije Misu, sasvim sigurno ne može o tome podučiti ni svoju djecu.

Kardinal Burke: Tako je. Jedan od načina na koji bismo mogli ponovno uključiti muškarce upravo je vraćanje dostojanstva liturgiji. Muškarci će pozitivno reagirati kada vide svećenika koji dostojno i pobožno djeluje u Kristovo ime. Muškarci neće pozitivno reagirati kada svećenik priređuje šou o samom sebi. Služenje Mise na pobožan i dostojanstven način uvijek je privlačilo muškarce, kroz cijelu povijest Crkve. Isto vrijedi i danas.
Moramo katekizirati muškarce o beskrajno dubokim stvarnostima svete Mise. Kako sam spomenuo, kateheza je bila izuzetno loša, i to naročito kateheza muškaraca. Katehiziranje muškaraca i slavljenje Mise na dostojanstven način učinit će veliku razliku. Također je sasvim jasno kako će mnogi muškarci pozitivno reagirati na izvanredni oblik rimskog obreda, obred kakav se slavio prije reformi Drugog vatikanskog sabora.Bio sam silno iznenađen velikim brojem mladih ljudi koje privlači izvanredni oblik Mise. Nije to zato što bi izvanredni oblik bio više valjan od novus orda, tj. redovnog oblika Mise. Izvanredni oblik privlači muškarce zato što je vrlo jasan i rječit; on zahtijeva muškarčevu pažnju na ono što se događa. Čak i uporaba priručnog misala u kojemu postoje opisi čina Mise može pomoći muškarcu da potpunije uroni u samu Misu.
Redovni oblik, ukoliko se slavi vrlo pobožno i dostojanstveno s dobrom glazbom, također može imati snažan pozitivni utisak na muškarca. Muškarci ne padaju na neki naivno-sentimentalni pristup Misi, jednom kada ona postane neka vrsta fešte dobrih vibracija, niti tamo gdje postoji manjak poštivanja i dostojanstva. Muškarci su tamo kako bi primili Isusa Krista. Žele Ga vidjeti, vidjeti Njegovu prisutnost koja se odražava u dostojanstvenom ponašanju svećenika.

Matthew: I sakrament pomirenja je također odbačen od velike većine katoličkih muškaraca. Samo 1 od 50 muškaraca odlazi na svetu ispovijed na mjesečnoj bazi. Gotovo 80 % muškaraca ne odu na sv. ispovijed ni jednom godišnje. U kombinaciji s epidemijom pornografije, naročito među mladićima, velik broj muških katolika nalazi se u smrtnom grijehu. Kako Crkva može ponovno uvesti i naglasiti nužnost da muškarci moraju ići na ispovijed?

Kardinal Burke: Sve dok muškarci ne shvaćaju da postoji grijeh, i što grijeh jest, i da grijeh duboko vrijeđa Boga, neće odlaziti na sv. ispovijed. Muškarci moraju imati susret s Bogom, s našim Gospodinom u sakramentu pokore kako bi priznali svoje grijehe, izrazili svoju tugu i kajanje, te primili njegov oprost.
Muškarci danas više ne idu na sv. ispovijed jer postoji nijekanje grijeha. Postojalo je određeno razdoblje nakon Drugog vatikanskog kada su mnogi promicali idejukako zapravo ne postoje ozbiljni grijesi.
Dakako, to je smrtonosno za muškarce, osobito za mlađe muškarce. Mladići će se možda posegnuti za seksualnim grijehom masturbacije. Muškarci su mi govorili da bi im, u vrijeme njihove adolescencije, kada bi u ispovjedaonici priznavali grijeh masturbacije, svećenik rekao, „Ma, nije to ništa što bi trebao priznavati. Svi to čine.“ To je pogrešno.
To su grešni čini. Trebaju se priznati i ispovjediti zajedno s drugim vrstama grijeha, bio taj grijeh psovanje, laganje, krađa, ili štogod drugo. Nijekanje grijeha značilo je slom smisla onoga što se traži od muškaraca kao Kristovih muškaraca.
Suočavanje s grijehom je od ključne važnosti kako bismo mogli ljubiti jedni druge. Kako muškarac ljubi? Ljubi tako što obdržava Deset zapovijedi. Nakon Drugog vatikanskog, veliki poziv na ljubav putem suočavanja s grijehom bio je izgubljen, što je dovodilo do najstrašnijih zlostavljanja pojedinaca, koji su zlostavljali sebe ili druge, raspada obiteljskog života, strmoglavog pada u posjećenosti Mise i odbacivanja sakramenta pokore. Moramo ponovno vratiti osjećaj za grijeh kod muškaraca, kako bi oni mogli prepoznati svoje grijehe i iskazati duboko kajanje zbog njih.
Kada se ovo dogodi, sv. ispovijed postaje tajanstveno predivno iskustvo za muškarca. Jer on može sa sigurnošću znati da je osobno izrazio svoje kajanje za počinjene grijehe Bogu, kada začuje oslobađajuće riječi Božje preko Njegovog službenika i tada zna da su mu grijesi oprošteni i otpušteni.

Matthew: Kakav biste konkretni savjet dali svećeniku kako biste mu pomogli da evangelizira muškarce i drastično poveća uključenost muškaraca u život župne zajednice?

Kardinal Burke: Prije svega, ti moraš biti muževan. Drugim riječima, njeguj vlastite muževne kvalitete, jer je svećenik prije i iznad svega duhovni otac; on je muškarac. Moraš imati muževne odlike nesebičnosti, viteštva i discipline kako bi mogao izbjeći situacije koje su neprikladne za svećenika. Svećenik mora imati muško samopouzdanje i kredibilitet kako bi mogao biti duhovni otac svoga stada, davajući pritom jasno i čvrsto vodstvo, i to dobrostivo i milosrdno.
Kao drugo, savjetujem svećenicima da obrate posebnu pozornost na muškarce i da traže načine kako privući muškarce u život Crkve. Mnogo je lakše angažirati žene, stoga jer su naše sestre često vrlo velikodušne i nadarene. No, Crkva i svaki svećenik moraju činiti odlučne napore kako bi privukli dobre katoličke muškarce u kakve god potrebne aktivnosti u Crkvi. Ovo je izuzetno važno za Novu evangelizaciju.

Matthew: Imate li kakvu završnu misao, Vaša Uzoritosti?

Kardinal Burke: Htio bih iznimno pohvaliti vaš rad na Novoj emangelizaciji. Ona je ključna za Novu evangelizaciju.
Kada je francuska vlada jednoglasno nametnula takozvani istospolni brak, koji dakako, uopće nije brak, to je iznjedrilo dva milijuna ljudi koji su se svrstali iza jednostavne slike očeva i majki koji drže ruke svoje djece. Očevi su ključni za obitelj.Muškarci moraju promisliti o vlastitim iskustvima, čak i kada su negativna. Ukoliko je u njihovom životu nedostajao otac, tada muškarci moraju shvatiti što su trebali u ocu i majci. Očevi i majke su predivni darovi kojima nas obdaruje Bog.
Jednako tako, i ljudska spolnost predivan je dar, onakva kakvu ju je Bog želio, a ne onakva kakvu nažalost vidimo u mnogim bolesnim zloporabama dara spolnosti kakve se događaju u današnjem svijetu. Mračna zbunjenost genderističke teorije obmanjuje ljude da pomisle kako mogu stvoriti vlastite spolne identitete utemeljene na nagonima i emocijama. Toliko smo blagoslovljeni što nam je Bog dao ovaj dar muškosti i ženstvenosti. Na nama je da odgovorimo na Božju volju razvitka naših darova što smo muškarci ili žene.
Matthew, htio bih te pohvaliti. Vjerujem da je ono što činiš ključno za buduće jačanje života Crkve, i očigledno, čitavog našeg društva.

Matthew: Bogu hvala. Vaša Uzoritosti, mnogo vam hvala što ste proveli ovo vrijeme s nama.

Kardinal Burke: Drago mi je što sam bio dio toga, maleni djelić. [smijeh]
Matthew: [smijeh]

                                          Prijevod: tradicionalnamisa.com
                                          Izvor: the New Emangelization