Današnje društvo u takvoj požrtvovnosti koja ide do najuzvišenijeg sebedarja, ne vidi vrijednost i darivanje drugom, već je sklono sva nastojanja te iznimne žene proglasiti besmislenim – jer je ljubila i podržavala svaki život, a ne ga gasila, važno je barem na dan njena rođenja pokušati “gledati srcem”, kao što je to ona činila…

Majka Tereza rođena je u Skoplju kao Agnes Gonxha Bojaxhio. Danas je Skoplje glavni grad Republike Makedonije. Gonxha (jezgra cvijeta) odrasala je u dobrostojećoj albansko-katoličkoj porodici. Roditelji su je odgojili na vrlo religiozan način. Kada joj je bilo deset godina, njen otac je iznenada umro, nakon čega se ona još više posvetila vjeri. Već s 12 godina ona se odlučila za redovnički život. Njezina želja se održala, tako da je s 18 godina molila da je prime u red Loreto.

Taj red i njegovi mnogobrojni članovi angažirali su se u Bengalu u Indiji, i to posebno u školstvu. Ona, ipak, nije odmah mogla početi s radom u Indiji, već je pozvana u centralu reda u Irsku. Dana 28. rujna 1928. ona je napustila Skoplje i krenula u Irsku. Već nakon dva mjeseca bilo joj je dopušteno da ispuni svoju želju i da se priključi redu Loreto u Bengalu. U Kalkuti je položila svoj prvi zavjet. I nakon toga je 17 godina bila zaposlena u školi Svete Marije u Kalkuti, nakon čega je imenovana direktoricom.

Tijekom jedne od mnogobrojnih vožnji 1946. godine kroz Kalkutu, milijunski grad, osjetila je Božji poziv da pomogne siromašnima. Tek dvije godine kasnije dobila je dozvolu da napusti svoj red. Tereza je bila eksklauzirana, što znači da je dobila dozvolu da napusti red, ali se nije morala odreći svog redovničkog statusa. Otada je živjela među najsiromašnijima od svih siromašnih, u tzv. slums u Kalkuti. Portret o Majci Terezi objavljen u magazinu Life donio joj je nadimak "Svetica dobra".  

Godine 1949. postala je Indijka i 1950. osnovala red Misionarke ljubavi prema bližnjem svom. Članovi tog reda morali su se obvezati na nesklapanje braka, na siromaštvo i na posluh. Kasnije je red priznao i Papa i stavljen je pod njegovu kontrolu. Tereza se s članovima svog reda brinula prije svega o umirućima, siročadi i bolesnima. Njezin posebni angažman osim toga bila je briga i o oboljelima od gube. Danas više od 3000 sestara i 500 braće u preko 100 zamalja svijeta pripadaju redu Majke Tereze. Za svoj nesebični rad dobila je mnogobrojne nagrade. Najznačajnija od njih je svakako Nobelova nagrada za mir 1979. godine.

Njezini suradnici često nisu imali nikakvo ili su imali manjkavo medicinsko znanje, na što je ona odvraćala: "U vjerovanju nije važan uspjeh nego vjernost." Uz priznanja koja je dobivala diljem svijeta, bila je i kritizirana zbog svog konzervativnog shvaćanja svijeta. Tako je u politici mnogih zemalja o pravu na abortus vidjela "najveću prijetnju svjetskom miru". Kada je u Irskoj trebalo biti provedeno glasovanje o legalizaciji abortusa, pozvala je Irce da glasuju protiv legalizacije.

Majka Terezija više je puta boravila u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njezine župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Majka Tereza umrla je 5. rujna 1997. godine. Pokopana je u Kalkuti uz prisutnost mnogobrojnih članova svjetske javnosti.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. listopada 2003. Vodi se postupak da se proglasi svetom, za što je potrebno još jedno čudo.