Uspoređuju ga s Chiarom Luce Badano i Carlom Acutisom, a bio je uvršten u izložbu pod nazivom "Svetac među nama" (I santi della porta accanto) u uvodnom dijelu Sinode o mladima.

Bio je sportaš, student i zaljubljenik u ribolov i aktivnosti na otvorenom. Njegovo ime je Nicola Perin. Iako još uvijek nije dobro poznat, njegov primjer već sada potiče ljude na dobra djela i mole se za njegov zagovor.

Nicola je rođen 2. veljače 1998. u obitelji Adriane i Roberta Perina. Počeo je igrati ragbi sa šest godina, kasnije je igrao za regionalnu juniorsku momčad u obližnjem Rovigou kao napadač (op. prev. nešto slično nogometnom obrambenom igraču). Njegova strast prema igri potekla je od njegovog oca, a to je bio čimbenik zajedništva između njih dvojice.

Ragbi nije bio jedini sport u kojem je uživao; također je volio loviti ribu i baviti se drugim aktivnostima na otvorenom. U isto vrijeme, znao je iskoristiti svoju energiju u učionici, gdje se isticao i kao učenik i kao prijatelj, zadobivajući privrženost i poštovanje svojih učitelja i vršnjaka. Uvijek je bio spreman pomoći drugima i družio se s djecom svih dobnih skupina.

U svom dnevniku napisao je: "Živjeti opraštanje, prijateljstvo, solidarnost i gostoprimstvo u konkretnoj stvarnosti svakog dana daje mi veliku radost." Ovaj i drugi tekstovi izašli su na vidjelo u javnosti u njegovoj biografiji na talijanskom jeziku pod naslovom Božija 'spojka': Nicola i njegova neizlječiva volja za životom Cristiana Bonaldija (op.prev. Scrum-half je pozicija tzv. 'spojke' u rugbyju).

Kad je upisao srednju školu, činilo se da pred sobom ima svijetlu budućnost. Međutim, počeo je govoriti roditeljima da pati od umora i drugih simptoma, pa su ga odveli u bolnicu na ispitivanja. U 2013. godini, u dobi od 15 godina, dijagnosticirana mu je leukemija.

Dijagnozu je primio iznenađujućom snagom duha. Uskoro je imao duhovno vodstvo kapucinskog svećenika Gianluigija Pasqualea koji je postao njegov ispovjednik i duhovni upravitelj. Nicola je gajio posebnu pobožnost prema Padreu Piju i Djevici Mariji, iako je u intervjuu za Aleteiu njegova majka rekla da mu je najdraža molitva Očenaš.

Nicola je bio strpljiv i skroman tijekom svih testova i terapija.

- Moj sin uvijek je bio nasmijan. On je bio taj koji je nosio nas i liječnike koji su mu pomagali - rekla je njegova majka Luzi.

Patio je s velikom vedrom i mirom, nikad se ne žaleći, često ohrabrujući i igrajući se s mlađim pacijentima. To ne znači da mu je patnja bila laka.

- Pronašli smo neke Nicolove spise u kojima je tražio od Djevice Marije i Gospodina da mu oproste što nije uspio moliti ili nije imao snage za to -  otkrila je Luzi.

Ipak, definitivno je pokazao veliku vjeru i vrlo intenzivan odnos s Bogom.

Nicola je napisao u svom dnevniku  kako mu je bolest pomogla da cijeni svaki dan svog života.

- Uvijek sam zamišljao kako bi izgledalo da ostarim, da jednog dana imam bore, a kosa mi postane bijela. Sanjao sam o osnivanju obitelji. Takav je život. Krhko, dragocjeno i nepredvidivo. Svaki dan koji prolazi nije naše pravo, već dar koji smo dobili. Volim svoj život, sretan sam i dugujem gasvojim najmilijima. Ne znam koliko ću živjeti, pa ne želim gubiti vrijeme na tugu.

I dalje se usredotočio na druge igrajući se s mlađom djecom u odjelu za onkologiju kako bi podigao njihovo raspoloženje.

Iako je bio podvrgnut svim mogućim liječenjima, uključujući dvije transplantacije koštane srži (jednu od oca i jednu od majke), njegovo stanje nije se popravilo. Bio je potpuno svjestan težine svoje situacije, ali nije se prestao nadati. Srednjoškolsko učenje nastavio je u bolnici, pohađajući nastavu putem Skypea. Nakon prve transplantacije čak je osvojio stipendiju za svoj akademski učinak.

Na kraju je postao previše slab da bi mogao podnijeti bilo kakve aktivnosti. Dva dana prije smrti zamolio je oca da mu pomogne napraviti znak križa: posljednju gestu koju će ikada učiniti. Umro je 24. prosinca 2015., u dobi od 17 godina.

- Izdržao je svoju patnju i prihvatio je do samog kraja - rekla je Luzi.