Sestra Maria Teresa od Djeteta Isusa, rođena 1965. godine, živi već 20 godina u samostanu karmelićanskih redovnica u Rimu. Redovnica svjedoči kako nikad nema osjećaj zatvorenosti jer, kaže, kada netko zaista nađe Boga, prostor srca postane beskrajan.

Prije svog posvećivanja Gospodinu, zvala se Alberta. Izabrala je ovo ime jer je znala kako je naučiteljica Crkve, sveta Terezija od Djeteta Isusa, bila dobra poznavateljica Evanđelja.

U intervjuu za španjolski portal američke katoličke televizije EWTN, sestra Teresa rekla je da je život u samostanu prekrasan. "Ponekad me pitaju - bi li htjela izaći van?, ali ja kao da ni ne računam s tim, jer ovdje živimo u našem srcu, u našoj duši i ti su prostori golemi i beskrajni."

Primjećuje kako puno ljudi ima pogrešno mišljenje o životu karmelićanske sestre. "Ja ne osjećam ovu klauzuru. Naš je život miran, naše zvanje je život ujedinjenja s Bogom i njegovom voljom, osim toga to je i život koji je uvijek otvoren prema drugima. I baš zbog toga nikad ne osjećam želju za odlaskom. Sve što činim, činim za druge", objasnila je sestra Maria Teresa.

Redovnica, koja je svoje ime uzela po sv. Maloj Tereziji, govorila je i o tome kako je, dok je još tražila svoj poziv, željela raditi puno stvari. "Željela sam biti učiteljica ili medicinska sestra. Također i vjeroučiteljica, propovijedati Isusovo ime u cijelom svijetu, kao sveta Terezija. Uglavnom, željela sam raditi puno toga, ali nije bilo moguće baviti se svime time u istovremeno." A, onda je napokon našla rješenje za svoje brige. "Odjednom, vidjela sam da mogu sve to činiti ako direktno razgovaram s Gospodinom i predajem mu  svoj čitav život."

Redovnica je pojasnila kako je klauzura još jedan način pomaganja drugima i predavanja sebe Bogu. Istaknula je da pronalazi nadu i sigurnost u vjeri  i poručuje: "Bog dolazi do siromaha, bolesnika, ljudi koji u životu nisu vidjeli svećenika, i zbog toga sam sretna i zadovoljna što sam našla svoje mjesto".

Kad su je pitali koji je bio njezin najsretniji dan u samostanu, s velikom osmijehom je rekla: "Puno ih je i mogla bih reći - skoro svi. Ali, posebno se sjećam dana kad su mi javili da sam primjena u samostan i da mogu izabrati novo ime. U meni se dogodila eksplozija radosti. Radost je uvijek prisutna u ljudima koji se predaju Bogu, oni uvijek nose tu veliku radost u sebi."

Opisala je i kako izgleda normalan dan u samostanu. Objasnila je da osim njegovanja duše i svog molitvenog plana, radi u kuhinji, brine o vrtu i farmi, svira klavir tijekom svete mise te obavlja i posao medicinske sestre sa starijim sestrama.

Za kraj je sestra Teresa poručila kako je uvijek jako važno ići naprijed unatoč poteškoćama. "Ja se ne obeshrabrujem, ni kada pogriješim. Idem s povjerenjem k Ocu Nebeskom i ponovno započinjem iznova."

Izvor: EWTN Noticias