„Biti milosrdan“, objasnio je philadelphijski nadbiskup, „znači pomilovati nekoga tko je zaslužio kaznu ili osloboditi nekoga od duga koji ima. Milosrđe se razlikuje od sažaljenja. Upravitelj može imati sažaljenja za zatvorenika kojega čeka smrtna kazna, može iskreno osjećati njegovu patnju. Ali ako ništa ne učini da poštedi njegov život, onda je okrenuo leđa milosrđu. Samo ako nešto učini za osobu koju žali, može se reći da je milosrdan. Spojio je suosjećanje i djelovanje.“

„Često poimamo milosrđe kao da je na neki način suprotstavljeno pravednome sudu. Ali to je krivo. Učitelj koji je primijetio zlostavljanje jednog od svojih učenika može ga sažalijevati, ali to ništa neće postići. Istinsko milosrđe pazi na činjenice, sudi o zlodjelima i one koji čine zlo poziva na odgovornost. Lažno je milosrđe sažalijevati dijete koje pati, ali ne izbaviti ga od onih koji mu čine zlo. Istinsko milosrđe može biti vrlo žestoko, a milosrdna osoba ne oklijeva upotrijebiti moć koja mu je na raspolaganju da uništi zlo. Upravo tako Bog postupa u Svetom pismu“, istaknuo je nadbiskup.

„Božje je milosrđe besplatni dar; Bog nam ne duguje oprost ili otkupljenje, kao što nam ne duguje bilo što drugo. Božje milosrđe nije dozvola da ustrajemo u grijeh, nego zahtjeva odgovor; 'idi i više ne griješi'“, također je napomenuo da je „milosrđe krepost koju se lako može zlorabiti ili krivo shvatiti. Nema, primjerice, milosrđa u takozvanom 'milosrdnom ubijanju'.“

„I u svakodnevnim smo situacijama skloni pribjegavati jeziku milosrđa kako bismo izbjegli odgovornost da težimo pravednosti. Lažemo i prikrivamo svoje mišljenje kako ne bismo povrijedili osjećaje drugih, čije je ponašanje očito krivo. To nije milosrđe, već pristojni oblik kukavičluka. Moralni nas zakon vodi odlukama koje su životvorne, a istinsko je milosrđe uvijek i usko povezano s istinom. Takvi okrnjeni izbori u navodnoj službi milosrđa poražavaju njegov istinski cilj.

Sakrament pomirenja nema za cilj potvrditi nas u našim grijesima, kao da bi nas mehaničko navođenje popisa pogreški i zlih djela ispričalo od odricanja od grijeha i promjene naših života. Kršćansko je zvanje zahtjevnije, ali i ljepše od toga.

Crkva je uvijek inzistirala na nužnosti pokajanja za teške grijehe kao na uvjetu za primanje euharistije. Ispovijed i iskreno pokajanje koje uključuje okretanje leđa grijehu mora prethoditi pričesti. Iskreno okretanje prema Bogu uvijek znači i okretanje od grijeha i pogreški.“ U tom se kontekstu philadelphijski nadbiskup osvrnuo na aktualne prijedloge pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane, bez potrebe da promijene svoj život, to jest žive u čistoći, kao brat i sestra.

„Crkva takve osobe ne kažnjava ili ne isključuje, dobrodošli su članovi vjerničke zajednice. Ali Crkva ne može zanemariti Riječ Božju o nerazrješivosti ženidbe, kao što ne može ni spriječiti posljedice odluk koje odrasli ljudi slobodno donose. Ona ne može potvrditi ljude u obrascima ponašanja koji ih odvajaju od Boga, a istovremeno ostati vjerna svojem poslanju. Pravo je milosrđe evanđeosko i polazi od vjerovanja da nas Božje milosrđe može preobraziti. Pastoralna strategija koja umanjuje grijeh u ime milosrđa ne može biti milosrdna, zato što je neiskrena“, istaknuo je mons. Chaput, dodajući:

„Crkva može držati do istine, a ne biti milosrdna, poput farizeja koji su htjeli kamenovati preljubnicu. Ali Crkva ne može biti milosrdna, a ne držati do istine. A istina je da smo pozvani na obraćenje. Pastoralni pristup koji ignorira istinu samo je loše prikriveni pastoralni očaj i prilagođavanje svijetu, što će rezultirati smanjenjem, a ne porastom vjere.

To se dogodilo u Europi, u onim crkvama gdje je pastoralna praksa po pitanju razvoda, ponovnog braka i primanja sakramenata odstupila od autentičnog katoličkog nauka. Rezultat neistinitog učenja o praksi sakramenata, prema nadbiskupu, nije revniji evanđeoski život, već njegovo urušavanje.

Pastoralno praćenje, o kojem papa Franjo elokventno govori, ključni je vidik milosrđa. Sveze grijeha su snažne i Božje ih milosrđe često polako razrješuje. Ali naše terapeutsko doba prevodi 'praćenje' kao 'ne osuđuj' potvrđujući ljude bez ikakva razlikovanja u njihovoj situaciji. To nije milosrđe. Božje nas milosrđe uvijek vodi naprijed te nas uzdiže.

Bilo bi protivno milosrđu reći 'dođite', a onda implicirati da se ne moramo pomaknuti, ne moramo zakoračiti iz naše sadašnje avanture s grijehom prema poslušnosti Božjoj životvornoj pravednosti, zakonu Isusa Krista. Milosrđe od nas traži da naučavamo istinu, ali i da je živimo. Crkva nas u Godini milosrđa poziva da iznova susretnemo ljubav našega Otkupitelja. Otvara svoja vrata svijetu i poziva sve da uđu i pridruže se gozbi Jaganjčevoj“, zaključio je mons. Charles Chaput.