Tražiti i naći Boga u svemu

Govor pape Franje o izazovima današnjice vrlo je neravnomjeran. Prije više godina napisao je da je za promatranje stvarnosti potreban pogled vjere jer se inače stvarnost vidi u dijelovima, u komadima. To je također jedna od tema enciklike Lumen fidei. U mislima su mi i neki dijelovi govora pape Franje tijekom Svjetskoga dana mladih u Rio de Janeiru. Citiram mu ih: »Bog je stvaran ako se očituje u današnjici«; »Bog je na svim stranama«. Rečenice su to koje odražavaju ignacijevski izraz »tražiti i naći Boga u svemu«. Pitam dakle papu: »Svetosti, kako se traži i nalazi Boga u svemu?«

»Ono što sam rekao u Riju ima vremenitu vrijednost. Postoji, naime, napast tražiti Boga u prošlosti ili u mogućoj budućnosti. Bog je sigurno u prošlosti, jer je u tragovima koje je ostavio. Također je i u budućnosti kao obećanje. Ali ‘konkretan’ Bog, recimo tako, jest danas. Zbog toga nam kuknjave nikad, nikad ne pomažu naći Boga. Današnja kukanja o tome kakav je ‘barbarski’ svijet ponekad završavaju tako da se unutar Crkve javljaju želje za redom koji se shvaća kao čisto očuvanje, obrana. Ne: Bog se susreće u današnjici«.

»Bog se očituje u povijesnoj objavi, u vremenu. Vrijeme započinje procese, prostor ih kristalizira. Bog se pronalazi u vremenu, u procesima koji su u tijeku. Ne treba davati prednost prostorima vlasti u odnosu na vremena procesa, makar i duga. Moramo pokretati procese, više negoli zauzimati prostore. Bog se očituje u vremenu te je nazočan u povijesnim procesima. Pritom se daje prednost djelovanjima koja rađaju novim dinamičnostima. To zahtijeva strpljenje, čekanje«.

»Susresti Boga u svemu nije neki empirijski eureka. U biti, kad želimo susresti Boga, željeli bismo ga odmah utvrditi empirijskom metodom. Tako se Boga ne susreće. Susreće Ga se u laganome lahoru koji je osjetio Ilija. Osjetila koja utvrđuju Boga ona su koja sv. Ignacije naziva ‘duhovnim osjetilima’. Ignacije traži da se otvori duhovno osjetilo kako bi se moglo susresti Boga izvan čisto empirijskoga pristupa. Potreban je kontemplativan stav: to znači osjećati da se ide dobrim putem razumijevanja i ljubavi u odnosu na stvari i situacije. Znak da se čovjek nalazi na tome dobrom putu znak je dubokoga mira, duhovne utjehe, Božje ljubavi te gledanje svih stvari u Bogu«.

Sigurnost i pogreške

»Ako susret s Bogom u svemu nije nikakav ‘empirijski eureka’ — kažem papi — i ako se dakle radi o hodu koji čita povijest, može se i pogriješiti…«.

»Da, u tom traženju i nalaženju Boga u svemu uvijek ostaje područje nesigurnosti. Mora biti tako. Ako neka osoba s potpunom sigurnošću kaže da je susrela Boga i da nije dotakla ni ruba nesigurnosti, onda nešto nije u redu. Za mene je to važan ključ. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, evo, to je dokaz da Bog nije s njim. To znači da je on lažan prorok, da koristi religiju samo za sebe. Veliki vođe Božjega naroda poput Mojsija uvijek su ostavljali prostora sumnji. Treba ostaviti prostor Gospodinu, ne našim sigurnostima; potrebno je biti ponizan. Nesigurnost postoji u svakome pravom razlučivanju koje je otvoreno potvrdi duhovne utjehe«.

»Opasnost je u traženju i nalaženju Boga u svemu, prema tome, želja da se previše pojašnjava, da se kaže ljudskom sigurnošću i drskošću: ‘Bog je ovdje’. Tako ćemo pronaći samo boga po našoj mjeri. Ispravan je Augustinov stav: tražiti Boga da Ga se nađe i naći Ga da bi Ga se uvijek tražilo. A često se traži tapkajući, kako se čita u Bibliji. Iskustvo je to velikih otaca vjere, koji su naš uzor. Potrebno je ponovno pročitati jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima. Abraham je po vjeri krenuo, a da nije znao kamo ide. Svi naši preci u vjeri su umrli vidjevši obećana dobra, ali izdaleka… Naš nam život nije dan kao libreto neke opere u kojoj je sve zapisano, nego on znači poći, koračati, činiti, tražiti, vidjeti… Mora se ući u pustolovinu traganja za susretom i prepustiti se traganju, ali i prepustiti se da nas Bog susretne«.

»Bog je naime prije, Bog je uvijek prije, Bog primerea (‘prvotnuje’, op. prev.). Bog je pomalo poput bademova cvijeta iz tvoje Sicilije, Antonio, koji uvijek prvi cvate. Čitamo to u Prorocima. Prema tome, Boga se susreće koračajući, na putu. Ovdje bi netko mogao reći da je to relativizam. Je li relativizam? Da, ako se shvaća loše, poput neke vrste nejasnoga panteizma. Ne, ako se shvaća u biblijskome smislu, u kojem je Bog uvijek iznenađenje, stoga nikad ne znaš gdje i kako ćeš Ga naći; nisi ti taj koji utvrđuje vremena i mjesta susreta s Njim. Stoga je razlučivanje temeljno kako bi se prepoznao susret«.

»Ako je kršćanin restaurator, legalist, ako sve želi vidjeti jasno i sigurno, neće naći ništa. Tradicija i povijesno pamćenje trebaju nam pomoći imati hrabrosti otvoriti Bogu nove prostore. Tko danas traži uvijek disciplinska rješenja, tko je na pretjeran način sklon doktrinarnoj ‘sigurnosti’, tko tvrdoglavo nastoji nadoknaditi izgubljenu prošlost, ima statički i zamršen pogled. Na taj način vjera postaje jedna ideologija, među mnogima. Ja imam dogmatsku sigurnost: Bog je u životu svake osobe, Bog je u svačijem životu.. Pa i ako je život neke osobe bio katastrofa, ako je uništen porocima, drogom ili bilo kojom drugom stvari, Bog je u njezinu životu. Može i mora Ga se tražiti u svakome ljudskom životu. Iako je život neke osobe zemlja puna trnja i korova, uvijek postoji prostor u kojemu dobro sjeme može rasti. Treba se pouzdati u Boga«.

Moramo li biti optimisti?

Ove me papine riječi podsjećaju na neka njegova razmišljanja iz prošlosti u kojima je tadašnji kardinal Bergoglio napisao kako Bog već živi u gradu, životno pomiješan među svima i sjedinjen sa svakim. Po mome mišljenju, to je drugi način da se izrazi ono što je sv. Ignacije napisao u Duhovnim vježbama, da Bog, naime, «radi i djeluje» u našem svijetu. Pitam ga stoga: »Moramo li biti optimisti? Koji su znakovi nade u današnjem svijetu? Kako je moguće biti optimist u svijetu koji je u krizi?«.

»Ne sviđa mi se rabiti riječ ‘optimizam’ jer govori o psihološkome stavu. Sviđa mi se, naprotiv, rabiti riječ ‘nada’ u skladu s onim što se čita u jedanaestome poglavlju Poslanice Hebrejima koju sam prije spomenuo. Oci su nastavili putovati, prolazeći kroz velike poteškoće. Nada ne postiđuje, kako čitamo u Poslanici Rimljanima. Sjeti se, naprotiv, prve zagonetke u Puccinijevoj Turandot«, moli me Papa.

U trenutku sam se sjetio, pomalo napamet, stihova te zagonetke princeze kojoj je odgovor nada: U tamnoj noći leti prikaza u duginim bojama. / Diže i širi krila / nad crno beskrajno čovječanstvo. / Čitav svijet ju zaziva / i čitav svijet ju moli. / Ali prikaza nestaje sa zorom / da bi se rodila u srcu. / I svake se noći rađa / i svakog dana umire! Stihovi koji otkrivaju želju za nadom, ali koju ovdje predstavlja prikaza u duginim bojama i koja nestaje sa zorom.

»Evo — nastavlja papa Franjo — kršćanska nada nije prikaza i ne vara. Ona je bogoslovna krepost i prema tome, u konačnici, Božji dar koji se ne može svesti na optimizam koji je samo ljudski. Bog ne potkrada nadu, ne može negirati sebe. Bog je sav obećanje«.

Umjetnost i stvaralaštvo

Ostajem pogođen citiranjem libreta opere Turandot kao uvodom u govor o otajstvu nade. Želio bih bolje razumjeti koje su umjetničke i književne reference pape Franje. Podsjećam ga da je 2006. rekao da veliki umjetnici znaju predstaviti ljepotu tragičnih i bolnih stvarnosti života. Pitam stoga koje umjetnike i pisce voli; ima li nešto što ih povezuje…

»Jako sam volio međusobno različite autore. Najviše volim Dostojevskoga i Hölderlina. Od Hölderlina želim spomenuti vrlo lijepu lirsku pjesmu za rođendan njegove bake, koja mi je duhovno vrlo mnogo koristila. To je ona koja završava stihom Neka čovjek sačuva ono što je dijete obećalo. Dirnula me i zato što sam jako volio svoju baku Rosu, a u pjesmi Hölderlin približava svoju baku Mariji koja je rodila Isusa koji za njega predstavlja zemaljskoga prijatelja koji nikoga nije smatrao strancem. Knjigu Zaručnici pročitao sam tri puta i sad je imam na stolu da je ponovno pročitam. Manzoni mi je mnogo dao. Moja me baka, kad sam bio dijete, napamet naučila početak te knjige: ‘Onaj krak jezera Como, koji je okrenut prema jugu, između dvaju neprekinutih planinskih lanaca…’. Također, Gerard Manley Hopkins jako mi se sviđao«.

»U slikarstvu se divim Caravaggiju: njegove slike mi govore s platna. Ali i Chagall sa svojim Bijelim Raspećem…«.

»U glazbi volim Mozarta, razumljivo. Onaj Et Incarnatus est iz njegove Mise u C-duru je nenadmašiv: vodi te k Bogu! Volim Mozarta u izvedbi Clare Haskil. Mozart me ispunjava: ne mogu na njega misliti, moram ga slušati. Beethovena volim slušati, ali prometejski. A najprometejskiji predstavnik za mene je Furtwängler. A onda Bachova Muka. Bachovo je djelo koje jako volim Erbarme Dich, Petrov plač iz Muke po Mateju. Veličanstveno. Potom, na drukčijoj razini, ne prisnoj na isti način, volim Wagnera. Volim ga slušati, ali ne uvijek. Tetralogija Prstena koju je izveo Furtwängler u milanskoj Scali 1950. za mene je najbolja stvar. A i Parsifal kojeg je 1962. izveo Knappertsbusch«.

»Trebali bismo razgovarati i o filmu. Fellinijeva ulica je film koji sam možda najviše volio. Identificiram se s tim filmom u kojem postoji razumljiva poveznica sa svetim Franjom. Vjerujem da sam odgledao sve filmove s Annom Magnani i Aldom Fabrizijem kad sam imao između 10 i 12 godina. Jedan je drugi film koji sam jako volio Rim, otvoreni grad. Svoju kinematografsku kulturu dugujem prije svega roditeljima koji su nas često vodili u kino«.

»U svakom slučaju, općenito volim tragične umjetnike, posebno one najklasičnije. Ima jedna lijepa definicija koju Cervantes stavlja u usta sveučilišnomu prvostupniku Carrascu kako bi pohvalio priču o Don Quijotu: ‘Djeca je imaju u rukama, mladi je čitaju, odrasli je razumiju, stari je hvale’. To za mene može biti dobra definicija klasikā«.

Spoznajem da su me osvojila ta njegova uporišta i da imam želju ući u njegov život ulazeći kroz vrata njegovih umjetničkih odabira. Bio bi to, zamišljam, dugačak put. A uključivao bi i film, od talijanskoga neorealizma do Babettine gozbe. Na pamet mi dolaze drugi autori i djela koja je navodio u drugim prigodama, uključujući mlađe ili manje poznate ili lokalne autore: od Martína Fierroa Joséa Hernándeza do poezije Nina Coste i Velikog egzodusa Luigija Orseniga. No mislim i na Josepha Malèguea i Joséa Maríju Pemána. I, razumljivo, na Dantea i Borgesa, ali i na Leopolda Marechala, autora Adán Buenosayres, El Banquete od Severo Arcángelo i Megafón o la guerra.
Posebno mislim upravo na Borgesa, jer ga je Bergoglio, dvadesetosmogodišnji profesor književnosti u Santa Féu pri Colegio de la Inmaculada Concepción, izravno poznavao. Bergoglio je posljednjim dvjema godinama predavao na Gimnaziji i svoje mlade učenike upućivao na kreativno pisanje. Imao sam iskustvo slično njegovomu, kad sam bio njegove dobi, na Istituto Massimo u Rimu, osnivajući BombaCarta. To mu pripovijedam. Na kraju molim papu da ispriča svoje iskustvo.

»Bila je to pomalo rizična stvar — odgovara. Trebao sam postići da moji učenici proučavaju El Cida. Međutim, djeci se to nije sviđalo. Tražili su da čitaju F. Garcíu Lorcu. Tada sam odlučio da će El Cida učiti kod kuće, a na nastavi sam obrađivao autore koji su se mladima više sviđali. Razumljivo, mladi su željeli čitati ‘pikantnija’ književna djela, suvremena poput La casada infiel, ili klasična poput La Celestina od Fernanda de Rojasa. Ali čitajući te stvari koje su ih trenutno privlačile, općenito su više uživali u književnosti, u poeziji, te su prelazili na druge autore. I za mene je to bilo veliko iskustvo. Proveo sam program, ali na prestrukturiran način, odnosno ne redoslijedom kako je to bilo predviđeno, nego redoslijedom koji je prirodno proizlazio iz čitanja pojedinih autora. Taj mi je način prilično odgovarao: nisam volio kruto programiranje, nego u krajnjem slučaju znati kamo više ili manje stići. Tada sam počeo tražiti od njih da pišu. Na kraju sam odlučio Borgesu dati da pročita dvije pripovijesti koje su napisali moji mladi. Poznavao sam njegovu tajnicu, koja je bila moja profesorica klavira. Borgesu su se jako sviđale. Tada mi je predložio da napišem uvod u jednu zbirku«.

»Znači, Sveti Oče, je li za život neke osobe važna kreativnost?«, pitam ga. On se smije i odgovara mi: »Za isusovca je iznimno važna! Isusovac mora biti kreativan«.

Granice i laboratoriji

Kreativnost je, dakle, važna za isusovca. Primajući svećenike i suradnike časopisa Civiltà Cattolica, Papa Franjo istaknuo je tri druge važne označnice kulturalnoga rada isusovaca. Vraćam se mislima na taj dan, 14. lipnja. Sjećam se da mi je tada, u razgovoru prije susreta sa čitavom našom skupinom, nagovijestio to troje: dijalog, rasuđivanje i granica. Posebno je inzistirao na posljednjoj točki, citirajući Pavla VI. koji je u jednome poznatom govoru rekao isusovcima: »Gdje je god u Crkvi, i na najtežim i vrhunskim područjima, na raskrižjima ideologija, u društvenim rovovima, bilo i postoji suočavanje između gorućih čovjekovih potreba i neprolazne poruke Evanđelja, tamo su bili i jesu isusovci«.

Molim papu Franju za poneko pojašnjenje: »Molili ste nas da budemo pozorni, da ne padnemo u ‘napast da krotimo granice: treba ići prema granicama, a ne nositi granice kući da bismo ih malo lakirali i pripitomili’. Što ste pod tim mislili? Što ste nam točno namjeravali reći? Ovaj razgovor bio je dogovoren za skupinu časopisa koje uređuje Družba Isusova: koji im poziv želite očitovati? Koje prioritete trebaju imati?«.

»Tri ključne riječi koje sam uputio časopisu Civiltà Cattolica mogu biti proširene na sve časopise Družbe, možda s različitim naglascima, ovisno o njihovoj prirodi i ciljevima. Kad inzistiram na granici, na poseban način mislim na potrebu čovjeka koji stvara da bude uključen u kontekst u kojem djeluje i o kojemu promišlja. Uvijek vreba opasnost živjeti u laboratoriju. Naša vjera nije vjera-laboratorij, nego vjera-hod, povijesna vjera. Bog se objavio kao povijest, ne kao kompendij apstraktnih istina. Bojim se laboratorija jer u laboratoriju se problemi uzimaju i nose kući da ih se pripitomi, da ih se lakira, izvan njihovoga konteksta. Ne treba kući nositi granicu, nego živjeti na granici i biti odvažan«.

Pitam papu može li navesti kakav primjer na temelju svoga osobnog iskustva.

»Kad se govori o društvenim problemima, jedno je okupiti se radi proučavanja problema droge u nekoj villa miseria, a drugo je poći onamo, živjeti ondje i razumjeti problem iznutra, proučavati ga. Postoji jedno genijalno pismo patra Arrupea upravljeno Centrima istraživanja i socijalnoga djelovanja (Centros de Investigación y Acción Social /CIAS/) o siromaštvu, u kojem jasno kaže da se ne može govoriti o siromaštvu ako ga se ne iskusi izravnim uključivanjem u mjesta u kojima se ono može iskustveno doživjeti. Ta riječ ‘uključivanje’ opasna je jer su je neki redovnici shvatili kao modu te su se dogodile katastrofe zbog nedostatka rasuđivanja. Međutim, uistinu je važna«.
»Granice su mnoge. Pomislimo na sestre koje žive u bolnicama: one žive na granicama. Ja sam živ zahvaljujući jednoj od njih. Kad sam imao problema s plućima u bolnici, liječnik mi je dao penicilin i streptomicin u određenim dozama. Sestra koja je bila na odjelu utrostručila je dozu jer je imala ‘njuh’, znala je što činiti jer je bila s bolesnicima čitav dan. Liječnik, koji je stvarno bio odličan, živio je u laboratoriju, a sestra je živjela na granici i razgovarala s granicom svaki dan. Pripitomiti granice znači ograničiti se na govor s udaljene pozicije, zatvoriti se u laboratorije. Korisno je to, ali promišljanje za nas mora uvijek polaziti od iskustva«.

Kako čovjek razumije samoga sebe

Pitam onda papu vrijedi li to i na koji način i za jednu važnu kulturalnu granicu kakva je granica antropološkoga izazova. Antropologija na koju se Crkva tradicionalno poziva i govor kojim ju je izrazila ostaju čvrst oslonac, plod stoljetne mudrosti i iskustva. Međutim, čovjek kojemu se Crkva obraća kao da to više ne razumije ili smatra nedovoljnim. Počinjem razmišljati o činjenici da čovjek sebe tumači na način različit od onoga u prošlosti, različitim kategorijama. To se događa zbog velikih promjena u društvu i nekog širega proučavanja samoga sebe…

Papa u tome trenutku ustaje i odlazi uzeti časoslov s pisaćega stola. To je časoslov na latinskome, sad već istrošen od uporabe. Otvara službu čitanja od petka XXVII. tjedna kroz godinu. Čita mi odlomak iz Commonitórium Primum (Prve upute) svetoga Vinka Lerinskoga: Ita etiam christianae religionis dogma sequatur has decet profectuum leges, ut annis scilicet consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate (»Isto tako i istine kršćanske vjere slijede taj zakon usavršavanja te se s godinama učvršćuju, s vremenom šire i rastom postaju uzvišenije«). (Prijevod prema hrvatskomu izdanju časoslova, op. prev.)

Papa nastavlja: »Sveti Vinko Lerinski uspoređuje biološki razvoj čovjeka i prenošenje depositum fidei (pologa vjere, op. prev.) iz jednoga razdoblja u drugo, koje raste i učvršćuje se s protokom vremena. Evo, razumijevanje čovjeka mijenja se s vremenom, tako se isto produbljuje i čovjekova savjest. Pomislimo na doba kad je bez ikakvih problema bilo dopušteno ropstvo ili smrtna kazna. Prema tome, raste se u shvaćanju istine. Egzegeti i teolozi pomažu Crkvi u dozrijevanju vlastitoga prosuđivanja. Također, druge znanosti i njihov razvoj pomažu Crkvi u tomu rastu razumijevanja. Postoje drugorazredne crkvene norme i propisi koji su nekada bili učinkoviti, ali koji su sada izgubili vrijednost ili značenje. Pogrešna je vizija crkvenoga nauka kao nečeg monolitnoga što treba bezuvjetno braniti«.

»Uostalom, u svakom razdoblju čovjek pokušava bolje razumjeti i izraziti sama sebe. Prema tome, čovjek s vremenom mijenja način doživljavanja samoga sebe: jedno je čovjek koji se izražava isklesavši Nike sa Samotrake, drugo je djelo Caravaggija, drugo je ono Chagallovo i drugo je onda Dalíjevo. Načini izražavanja istine mogu biti mnogooblični, to je štoviše potrebno za prenošenje evanđeoske poruke u njezinome nepromijenjenom značenju«.

»Čovjek je u traženju samoga sebe i razumljivo je da u tome traženju može učiniti pogreške. Crkva je doživjela vremena genijalnosti, kao na primjer vrijeme tomizma. Međutim, doživljava i vremena dekadencije misli. Na primjer: ne smijemo miješati genijalnost tomizma s dekadentnim tomizmom. Ja sam, nažalost, studirao filozofiju s priručnicima dekadentnoga tomizma. U promišljanju čovjeka, prema tome, Crkva bi trebala težiti genijalnosti, a ne dekadenciji«.

»Kad izražavanje misli nije valjano? Kad misao iz pogleda gubi ljudsko ili kad se jednostavno boji ljudskoga ili dopušta biti prevarena o samoj sebi. Obmanuta se misao može prikazati poput Odiseja pred pjesmom sirena ili poput Tannhäusera koji sudjeluje u orgijama, okružen šumskim bogovima i Bakhovim svećenicama, ili poput Parsifala, u drugome dijelu Wagnerove opere, u Klingsorovoj režiji. Misao Crkve treba ponovno zadobiti genijalnost i sve više shvaćati na koji način čovjek danas razumije sebe, da bi razvijala i produbljivala vlastiti nauk«.

Moliti

Postavljam papi posljednje pitanje o njegovome najdražem načinu molitve.

»Svako jutro molim časoslov. Volim moliti psalmima. Tada, nakon toga, slavim misu. Molim krunicu. Ono što doista volim večernje je klanjanje, čak i kada sam rastresen i mislim na nešto drugo ili čak zaspim moleći. Na večer sam, dakle, između sedam i osam, pred Presvetim na satu klanjanja. No molim i mislima, kad čekam kod zubara ili u drugim trenutcima dana«.

»Molitva je za mene uvijek puna uspomena, sjećanja, uključujući uspomene moje povijesti ili onoga što je Gospodin učinio u svojoj Crkvi ili u nekoj posebnoj župi. Za mene je uspomena o kojoj sv. Ignacije govori u prvome tjednu Vježbi u susretu s milosrdnim Kristom Raspetim. Tad se pitam: ‘Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što trebam činiti za Krista?’. To je uspomena o kojoj Ignacije govori i u Contemplatio ad amorem pertinentem (Kontemplacija da se postigne ljubav), kad traži da se prisjetimo primljenih dobročinstava. Međutim, prije svega, ja znam i da se Gospodin mene sjeća. Ja mogu Njega zaboraviti, ali znam da On nikad, nikad mene ne zaboravlja. Uspomena predstavlja radikalni temelj srca jednoga isusovca: uspomena je to milosti, uspomena u kojoj se govori u Ponovljenome zakonu, uspomena na djela Božja koja su u temelju saveza između Boga i Njegova naroda. Uspomena je to koja me čini sinom i koja me čini i ocem«.

* * *

Svjestan sam da bih još dugo nastavio ovaj dijalog, ali znam da, kao što je papa jednom rekao, ne treba »zloupotrebljavati granice«. Ukupno smo razgovarali više od šest sati, tijekom triju susreta, 19., 23. i 29. kolovoza. Draže mi je bilo sročiti razgovor bez naznačavanja stanki kako se ne bi izgubilo na kontinuitetu. U stvari, naš je susret bio više razgovor nego intervju: pitanja su bila podloga, bez sužavanja u unaprijed definirane i krute parametre. Jezično smo tečno prošli kroz talijanski i španjolski, a da s vremena na vrijeme nismo zamijetili prijelaze. Nije bilo ničega mehaničkog, a odgovori su nastali u dijalogu i unutar razmišljanja koja sam ovdje pokušao iznijeti na sažet način, koliko sam mogao.

KRAJ

Prijevod u suradnji s portalom www.isusovci.hr.