Crkva dobiva sedam novih svetaca

Na svečanom konzistoriju održanom u subotu, 18. veljače, u bazilici sv. Petra u Vatikanu, papa Benedikt XVI. u zajedništvu s kardinalima odlučivao je o novim svecima Katoličke crkve, a riječ je o tri muškarca i četiri žene, od kojih su dvije laikinje. Svetima će biti proglašeni 21. listopada.

papa22.jpg
Objavljeno:
 
19.02.2012 00:00

Na svečanom konzistoriju održanom u subotu, 18. veljače, u bazilici sv. Petra u Vatikanu, papa Benedikt XVI. u zajedništvu s kardinalima odlučivao je o novim svecima Katoličke crkve, a riječ je o tri muškarca i četiri žene, od kojih su dvije laikinje. Svetima će biti proglašeni 21. listopada, izvještava Radio Vatikan.

Jedna se kauza odnosi na "onu koja stvari dovodi u red". To je, naime, značenje riječi "Tekakwitha", indijanskoga imena Katarine, koja će uskoro biti prva svetica američkih Indijanaca. Katarina, čiji je otac bio Irokez, poganin, a majka kršćanka iz plemena Algonkina, rođena je godine 1656. u današnjem Albanyju. Kao dijete preživjela je epidemiju velikih boginja koje su joj unakazile lice i oštetile vid, zbog čega je bila odbačena od svojega naroda. Osim toga, rođak kod kojega je živjela nakon preminuća roditelja, nije podnosio njezino obraćenje na kršćanstvo; zbog toga se ona povlači u veliku hladnoću Kanade i uranja u život duboke molitve. Bolest je oslabila Katarinino zdravlje, te je preminula u dobi od samo 24 godine. Istog trena nestali su ožiljci s njezina lica.

Na otoku Guam u Pacifiku, osam godina prije mučeničkom smrću umro je 17-godišnji Filipinac Pedro Calunsgod. Mladić je bio katehist kod španjolskih isusovačkih misionara koji su evangelizirali to područje, i koje je domorodačko pučanstvo primilo s velikom naklonošću. Njihov je uspjeh pobudio ljubomoru, te je pokrenuta i klevetnička kampanja koja je završila tragično na dan kada su Pedro i isusovac Diego izazvali bijes, krsteći kćer poglavara jednoga sela, koji je do tada bio prijatelj misionara. Obojica su ubijena i bačeni u more.

Dvoje budućih svetaca rođeno je 1838. godine. U Njemačkoj je 23. siječnja rođena Barbara Cope, kći siromašnih seljaka, koja se s dvije godine preselila u SAD. Već kao adolescentica radi u tvornici, i sve dok je njezina plaća potrebna obitelji, stavlja na stranu svoju pravu želju: posvetiti se Bogu. To ostvaruje u dobi od 24 godine, kod sestara trećega franjevačkog reda u Syracuseu, uzevši redovničko ime Majka Marianna. Zbog svoje je inteligencije i velikodušnosti došla do vrha svoje zajednice, kada je iz zloglasne bolnice za gubavce u Molokaiju biskupu Honolula stigao zahtjev: potrebne su bolničarke koje će se brinuti o bolesnima. Među njima je već bio blaženi o. Damijan de Veuster. Majka Marianna odlazi, i sa svojim susestrama uranja u tu strašnu stvarnost, čije će vodstvo preuzeti nakon preminuća o. Damijana, 1889. godine. Velikodušna kao uvijek, ona ustraje 30 godina. Liječeći bolesne, poučava ih, i sve do posljednjega daha, 1918. godine, u dobi od 80 godina, ponavlja im da imati gubu ne znači ne imati dostojanstvo.

Krajem godine 1838., u studenome, u Francuskoj je rođen Jakov Berthieu. Nakon što je postao svećenik, ulazi u Družbu Isusovu i odlazi kao misionar na Madagaskar. Po izbijanju drugoga rata protiv Francuske, 1894. godine, pobunjenici ga uhićuju dok je pratio izbjegle kršćane iz sela, te je više puta prisiljavan odreći se svoje vjere. Međutim, on to odbija, te plaća životom. Njegovo je tijelo bačeno u rijeku Mananara.

Suvremenik Majke Marianne i o. Berthieua Giovanni Piamarta rođen je godine 1841. u Bresci. Postaje svećenik nakon teškoga djetinjstva zbog teškoga gospodarskog stanja obitelji. Njegovo je ime povezano s ustanovljenjem Instituta Artigianelli, posvećenoga pomoći mladima koji su u Bresciu dolazili tražiti posao. Međutim, Piamarta se ne zaustavlja, te osniva i udrugu svećenika, klerika i braće, te Družbu siromašnih služavki Svete nazaretske obitelji.

Četrdesetih godina XIX. stoljeća rođena je u Barceloni i Carmen Salles Barangueras. Raste u godinama u kojima je rasla i marijanska pobožnost, sve do objavljivanja dogme o Bezgrješnom začeću godine 1854. Osobito je sklona poučavanju, koje je i njezin poziv. Ulazi u Dominikanski treći red, a potom i sama ustanovljuje Družbu misionarki poučavanja. Umrla je u Madridu 1911. godine.

Anna Schaffer buduća je svetica laikinja. Rođena je u Bavarskoj, kao treća od osmero djece u poniznoj obitelji jednoga stolara koji je jedini izdržavao cijelu obitelj. Oskudica nije zaustavila Annu koja je sanjala o tomu da postane redovnica i da pođe u misije. U dobi od 19 godina, dok je radila u jednoj praonici, teško su joj opečene noge i ostaje invalid. Ne posustaje, štoviše, buni se protiv toga beznadnog trpljenja, te shvaća da ono što Krist od nje želi jest da bude "misionarka" iz svojega bolesničkog kreveta. Unatoč sve lošijem zdravlju, savjetuje i hrabri ljude koji dolaze k njoj po pomoć i potporu, te tako ona, bez snage, postaje snaga zdravih. U rujnu 1925., pavši s kreveta, izgubila je i glas. Preminula je šapćući: Isuse, živim u Tebi".

Izvor: IKA

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: