Naime, Bellieni je istaknuo da se „nesavršena“ djeca više ne mogu vidjeti, jer ih mediji ne prikazuju, a roditelji ih štite skrivajući ih od društva koje takvu djecu ne prihvaća iako to ne priznaje te su žrtve pobačaja. „Detaljno ih skeniramo i kada je greška pronađena, ne dopuštamo im da se rode. Ozbiljan je problem to što nas odabir više ne zabrinjava: to je postalo normalno“, poručio je. 

 

Bellieni donosi i činjenice. Prema podacima talijanske regije Emilia-Romagne postotak abortiranih fetusa s Downovim sindromom iznosi više od 60 posto te je pobačeno više od 50 posto ženskih fetusa s Turnerovim sindromom. U prvom slučaju je riječ o zaustavljanju intelektualnoga razvoja, a u drugom stopiranje fizičkom razvoju. Autor postavlja pitanja jesu li to dovoljno dobri razlozi za njihovo ubijanje.  

 

Kako pojašnjava, nestanak ljudi s genetskim nedostacima prikaz je društvene zbilje koja pokazuje da suvremeno društvo ne priznaje raznolikost ljudi te da se roditelji srame svoje djece. Tvrdi da se danas povećava broj prenatalnih istraživanja kako bi se spriječilo rođenje djece s poremećajima. Vjeruje da ukoliko bi se ta ekonomska ulaganja uložila u liječenje genetskih nedostataka, društvo bi napredovalo.

 

„Genetski nedostaci su nepoželjni, ali nitko osobe ne bi trebao učiniti takvima. Osobe s nedostacima očekuje teži život, ali je li uistinu takav život toliko nemoguć kako zamišljamo?“, upitao je. Suvremeni svijet zaboravio je na solidarnost i na omogućivanje života. 

 

Zbog medijske slike o savršenom životu, zaboravlja se na onaj stvarni, poručio je Carlo Bellieni. Uništenjem „nesavršenog“ života stvara se svijet pun predrasuda i zla kojeg, čini se, nikog ne smeta, upozorio je.

 

Izvor: L'Osservatore Romano