U putovanju kroz deset Božjih zapovjedi dolazimo do zapovjedi o ocu i majci.

- Govori se o poštivanju koje trebamo imati prema roditeljima. Što želi reći ta riječ 'poštovanje'? Ovaj termin na hebrejskom upućuje na slavu, vrijednost, a doslovno označava 'težinu', stvarna dosljednost. „Poštivati“ dakle znači prepoznati ovu vrijednost. Nije pitanje vanjske forme već ISTINE. Poštivati Boga, u Pismima, znači prepoznati njegovu stvarnost, realnost, računati s njegovom prisutnošću – nastavio je Papa.

Istaknuo je kako se to pokazuje i kroz obrede, što prije svega znači Bogu dati pravo mjesto u vlastitom životu.

- Poštivati oca i majku znači prepoznati njihovu važnost i konkretnim djelima, što se pokazuje posvećivanjem, ljubavlju i brigom - rekao je Sveti Otac.

No, rekao je da se u ovoj zapovjedi ne radi samo o tome. Naglasio je da 4. zapovijed ima jednu svoju karakteristiku: zapovijed koja ima svoj ishod.

Zapovijed glasi: 'Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Gospodin, Bog tvoj zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Gospodin Bog tvoj daje' (Pnz 5, 16). 

- Poštivanje roditelja vodi do dugog dobrog, sretnog života. Ova riječ u Deset Božjih zapovjedi pojavljuje se samo u odnosu prema roditeljima. Ova više tisućljetna mudrost govori o onome što ljudske znanosti tek odnedavno, nešto više od stoljeća proučavaju a to je da ono što doživimo u djetinjstvu obilježi cijeli naš život. Naše djetinjstvo je pomalo kao neizbrisiva tinta, koja se očituje kroz naše odabire, u načinu življenja, iako neki pokušavaju sakriti rane – kazao je. 

Naglasio je kako se ovdje ne govori o zaslugama roditelja, već nešto nevjerojatno i oslobađajuće: iako nisu svi roditelji dobri i sva djetinjstva zbog toga nisu sretna i lijepa, sva djeca mogu biti sretna, jer postizanje potpunog i sretnog života ovisi o pravilnoj spoznaji tko nas je donio na svijet.  

Sveti Otac je podsjetio za kolike mlade ova zapovijed može biti konstruktivna jer gledajući samo svece koji su usprkos svom ranjenom djetinjstvu postigli svetost života. Za primjer je naveo neke od njih kao na primjer sveti Kamillo de Lellis, koji je od neurednog djetinjstva stvorio život pun ljubavi i služenja; sveta Bakhita, koja je odrastala u užasnom ropstvu; blaženi Karlo Gnocchi siroče i siromah; a i sam sv. Ivan Pavao II. čiji je život bio označen gubitkom majke već u najranijem djetinjstvu.  

- Naše rane postaju potencijal kada po milosti otkrivamo da prava zagonetka nije više 'zašto?'  već 'za koga?' mi se ovo dogodilo. Tu se sve preokreće, postaje vrijedno, sve postaje konstruktivno. Tada možemo početi poštivati svoje roditelje u slobodi odrasle djece i s milosrdnim prihvaćanjem njihovih ograničenosti….Čovjek, koji potječe iz bilo kakve stvarnosti, od ove zapovjedi dobiva orijentir koji vodi ka Kristu: 'ustvari, u Njemu, se očituje pravi Otac koji nam nudi da se preporodimo odozgor. Takav predivan život nam je ponuđen, ne uvjetovan: preporoditi se u Kristu koji je blago našeg krštenja u kojem je, po djelovanju Duha Svetoga, Otac nebeski i naš Otac – zaključio je Papa.