U središtu homilije je poslanica Efežanima (Ef 3,14-21), gdje Pavao opisuje svoje iskustvo Isusa, iskustvo zbog kojeg je „sve ostavio“, jer je bio „zaljubljen u Krista“. To je čin klanjanja, prigiba koljena pred Ocem koji može učiniti više od onog što ga možemo pitati ili zamisliti. Pavlov je izričaj bez granica, klanja se Bogu koji je „poput mora bez žala, bez kraja, poput beskrajnog mora“. Pavao moli od Oca, za sve nas „neka nam dadne ojačati se u unutarnjem čovjeku, po njegovu Duhu“.

„Moliti od Oca da dođe Duh i osnaži nas, da nam da snage. Ne može se naprijed bez snage Duha. Naše su snage slabe. Ne može se biti kršćanima bez snage Duha. Duh je taj koji nam mijenja srce, koji nas vodi naprijed u kreposti, kako bi ispunili zapovijedi“.

„Potom, moli drugu milost od Oca“, „Kristovu prisutnost, kako bi rasli u ljubavi“. Ljubav Kristova, koja nadmašuje svaku spoznaju, neshvatljiva je osim po činu klanjanja pred tim velikim beskrajem.

„Pavlovo mistično iskustvo uči nas molitvi hvale i molitvi klanjanja. Pred našim malenostima, pred mnogim našim sebičnim interesima, Pavao izriče hvalu, klanja se i moli Oca da nam pošalje Duha kako bi nam dao snage te mognemo ići naprijed; da nas pouči ljubavi Kristovoj kako bi nas Krist učvrstio u ljubavi. Te kaže Ocu: 'Hvala, jer ti si kadar učiniti ono što se mi niti ne usudimo misliti'. To je lijepa molitva… Lijepa molitva“.

Papa zaključuje homiliju: „Unutarnjim životom može se shvatiti kako je Pavao ostavio sve i smatrao sve smećem (Filipljani 3,8), kako bi zadobio Krista i bio pronađen u Kristu. Takvo je razmišljanje dobro za nas, kao i klanjanje Bogu. I hvala upućena Bogu je dobra za nas, ulazak u taj svijet širine, veličine, velikodušnosti i ljubavi. Čini nam dobro, jer tako možemo napredovati u velikoj zapovijedi – jedinoj zapovijedi, koja je u temelju svih ostalih: ljubiti. Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega.“

Izvor: www.it.radiovaticana.va