Abraham, kao praotac vjere, čuje Božji glas koji mu govori da će dobiti potomka od kojeg će izrasti veliki narod.

- Ima jedan glas koji se iznenada javlja u životu Abrahama. To je glas koji ga poziva da krene na putovanje koje je apsurdno. Glas koji ga nuka da se iskorijeni iz svoje domovine, izdvoji iz korijena svoje obitelji i predaka, kako bi išao prema novoj i drugačijoj budućnosti. Sve se to temelji na jednom obećanju kojemu jednostavno treba vjerovati - započeo je Sveti Otac.

Primijetio je kako Biblija šuti o prošlosti prvoga patrijarha, praoca vjere. Logika stvari ostavlja nas da zaključimo kako je štovao druga božanstva. Možda je bio mudar čovjek, naviknut razmišljati o zvijezdama i nebu, pa mu Bog obećava da će njegovo potomstvo biti veliko poput zvijezda na nebu.

- Abraham kreće. Sluša Božji glas i vjeruje njegovoj riječi. I s tim njegovim polaskom započinje jedan novi način shvaćanja odnosa s Bogom. Iz tog motiva i razloga Abraham je prisutan u velikim duhovnim tradicijama židovstva, kršćanstva i islama kao savršeni Božji čovjek, sposoban podložiti se Bogu, čak i kada se Božja volja čini teškom, da ne kažemo posve neshvatljivom ili nerazumnom - ističe Papa.

Naglasivši kako je Abraham je čovjek Riječi, rekao je da kada Bog govori čovjek postaje prihvatiteljem te Riječi, a njegov život postaje mjesto u kojoj se Božja riječ želi utjeloviti.

- To je velika novost u religijskom hodu čovječanstva: život vjernika počinje se shvaćati kao poziv, zvanje, kao mjesto gdje se ostvaruje jedno obećanje, i čovjek se pokreće u svijetu ne toliko tjeran silom neke nepoznanice, enigme, već snagom toga obećanja koje će se jednoga dana ostvariti. Abraham vjeruje iako ne zna kamo ide - naglašava papa Franjo.

Čitajući knjigu Postanka, možemo otkriti kako Abraham živi svoju molitvu kao trajnu vjernost toj Riječi, koja se tek povremeno dade pokazati ili otkriti kroz njegov život. Na kraju, možemo reći da u životu Abrahama vjera postaje poviješću: Bog se ne doživljava više samo u nekim kozmičkim fenomenima, kao daleki Bog, koji može čak pobuditi u čovjeku i teror, strah.

- Abrahamov Bog postaje ‘moj Bog’, Bog moje osobne povijesti, koji vodi moje korake, koji me ne napušta, Bog mojih dana, moje svakodnevnice, suputnik mojih avantura, Bog providnosti. Imam li takvo iskustvo Boga? - upitao je Papa.

O ovom Abrahamovom iskustvu svjedoči jedan od najautentičnijih tekstova duhovnosti: 'Sjećanja' Blaisea Pascala koji na početku piše: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, ne bog filozofa i mudraca. Sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa Krista“. Ovaj mali spomen-zapis napisan na jednoj maloj pergameni, nađen je poslije Pascalove smrti sašiven u jednom odijelu ovog filozofa, i on izriče ne jednu intelektualnu misao koju bi mudar čovjek mogao imati o Bogu, već jedan živi osjećaj, proživljeno iskustvo njegove prisutnosti. Pascal je čak zabilježio precizan moment u kojem je osjetio ovu stvarnost, bilo je to navečer 23. studenoga 1654.

- Bog nije apstraktni, kozmički Bog već Bog koji nam daje sigurnost, radost, mir. Abrahamova molitva se iznad svega očituje u djelima: taj čovjek tišine, u svakoj etapi svoga hoda podiže Gospodinu oltar. Abraham ne podiže hram, nego sije za sobom jedan trag kamenja koji podsjeća na iskustvo Boga. Boga koji iznenađuje, kao ono kad ga pohađa u liku tri gosta koje on i Sara primaju i ugošćavaju i koji im najavljuju rođenje sina Izaka - rekao je Sveti Otac podsjetivši da tako Abraham postaje blizak Bogu, familijaran s Bogom, sposoban čak i razgovarati s njim, i uvijek njemu vjeran.

Vrhunac najvišeg iskušenja u vjeri jest kada Bog od njega traži da žrtvuje vlastitoga sina jedinca Izaka. Abraham proživljava svoju vjeru kao dramu, kao hod kroz noć, pod nebom koje sada nije obasjano zvijezdama već posve mračno.

- Puno puta događa se i nama da hodamo u mraku ali s vjerom. Sam Bog zaustavlja Abrahamovu ruku, već spremnu da ubije Izaka, jer je vidio njegovu posvemašnju predanost. Naučimo od Abrahama moliti se s vjerom: slušati, hoditi, razgovarati pa čak i do prepiranja, ali uvijek otvoreni i spremni prihvatiti Božju riječ i ostvariti je u životu. Ne bojmo se raspravljati s Bogom, čak se i prepirati jer On voli razgovarati s nama. Naučimo Boga slušati, pitati, raspravljati, ali transparentno, kao s ocem - zaključio je papa Franjo.