Vratiti se na mjesto prvog poziva znači „ponovno otkriti svoje krštenje, kao živi izvor, zagrabiti novu snagu na korijenu naše vjere i našeg kršćanskog iskustva“, „vratiti se na žarište gdje me Božja milost dotakla na početku puta. I od te iskre mogu zapaliti vatru za danas, za svaki dan, i nositi toplinu i svjetlo svojoj braći i sestrama“, svjedočeći Krista Uskrslog s poniznom i krotkom radošću.

Cjeloviti tekst homilije:

Evanđelje uskrsnuća Isusa Krista počinje s ženama koje idu prema grobu, u zoru dana poslije subote. Tamo su se uputile kako bi častile Gospodinovo tijelo, no nalaze otvoren i prazan grob. Moćni anđeo im govori: „Ne bojte se!“ (Mt 28,5), i šalje ih da vijest donesu učenicima: „Uskrsnuo je od mrtvih, i evo, pred vama ide u Galileju“ (Mt 28,7). Žene odmah odlaze, a sam Isus ih na putu susreće i kaže: „Ne bojte se, idite i navijestite mojoj braći neka idu u Galileju: tamo će me vidjeti“ (Mt 28,10).

Nakon Učiteljeve smrti, učenici su se razbježali, njihova se vjera slomila, izgledalo je kao da je sve gotovo, srušile su se sigurnosti, ugasile nade. No navještaj ovih žena, mada je zvučao nevjerojatno, bio je tračak svjetla u mraku. Vijest se širi: Isus je uskrsnuo, kako je rekao… Nalog o povratku u Galileju: žene su ga dva puta čule, prvi put od anđela, a potom od Isusa samog: „neka odu u Galileju, tamo će me vidjeti“.

Galileja je mjesto prvog poziva, gdje je sve počelo! Vratiti se tamo, vratiti se na mjesto prvog poziva. Na obali jezera Isus je prošao dok su ribari čistili mreže. Pozvao ih je i oni su ostavili sve i slijedili ga (usp. Mt 4,18-22). Vratiti se u Galileju znači ponovno iščitati sve što se dogodilo, u ključu križa i pobjede. Ponovno iščitati sve: propovijedanje, čuda, novu zajednicu, oduševljenja i manjkavosti, sve do izdaje – ponovno iščitati sve počevši od kraja, od tog velikog čina ljubavi, koji je ujedno i novi početak.

Svatko od nas ima svoju „Galileju“ početka hoda s Isusom. „Ići u Galileju“ označava nešto lijepo, ponovno otkriće svog Krštenja kao živog izvora, znači zagrabiti novu snagu na korijenu naše vjere i kršćanskog iskustva. Vratiti se u Galileju znači prije svega vratiti se na žarište, tamo gdje me Božja milost dotakla na početku puta. I od te iskre mogu zapaliti vatru za danas, za svaki dan, i nositi toplinu i svjetlo svojoj braći i sestrama. Ta će iskra zapaliti poniznu radost, radost koja neće uvrijediti tuđu bol i očaj, zapaliti će dobru i poniznu radost.

U životu kršćana, nakon krštenja, postoji i jedna „egzistencijalna Galileja“: iskustvo osobnog susreta s Isusom Kristom, koji me pozvao da ga slijedim i sudjelujem u njegovom poslanju. U tom smislu, vratiti se u Galileju znači čuvati u srcu živo sjećanje na ovaj poziv, trenutak kad je Isus prošao mojim putem, pogledao me milosrdno, pozvao me da ga slijedim: sjetiti se trenutka u kojem se njegov pogled susreo s mojim, trenutak u kojem sam osjetio da me ljubi.

Ove noći svatko od nas se može zapitati: što je moja Galileja? Gdje je moja Galileja? Sjećam li se? Jesam li ju zaboravio? Išao sam putima i cestama zbog kojih sam je zaboravio. Gospodine pomozi mi: reci mi što je moja Galileja, znaj da se želim tamo vratiti kako bih Te ponovno susreo i dozvolio Ti da me zagrliš svojim milosrđem.

Uskršnje Evanđelje je jasno: moramo se vratiti tamo, kako bi vidjeli Isusa uskrslog, te postali svjedoci njegova uskrsnuća. To nije hod unatrag, nije to nostalgija. To je povratak prvoj ljubavi, kako bi primili vatru koju je Isus zapalio u svijetu i donijeli je svima, sve do kraja svijeta. „Galileja poganska“ (Mt 4,15; Izaija 8, 23): horizont Uskrslog, horizont Crkve, snažna želja za susretom… Krenimo na put!