Papa: „Jesmo li postali neosjetljivi na rane koje djeca nose na svojoj duši?“
Rane koje se otvaraju u suživotu obitelji, nestanak bračne ljubavi koji se često prelama na djeci te rane koje zbog obiteljskih problema ostaju u dušama djece teme su koje je tumačeći evanđeosku poruku iz Matejeva evanđelja (Mt 18,6) papa Franjo stavio u središte u kateheze na općoj audijenciji u srijedu 24. lipnja 2015. Papa je postavio pitanje: Jesmo li postali neosjetljivi na rane koje djeca nose na svojoj duši?
U posljednjim katehezama papa Franjo govorio je o obitelji koja proživljava krhkost ljudskog stanja, siromaštvo, bolest i smrt, a na novoj audijenciji podijelio je s okupljenim vjernicima misli o ranama koje se otvaraju u suživotu u obitelji, rekavši da je najgore kada se u samoj obitelji čini zlo.
Sveti Otac podsjetio je da u životu svake obitelji postoje trenuci u kojima intimnost najdražih biva povrijeđena ponašanjem njezinih članova: „Riječi i djela (i propusti!), namjesto da izraze ljubav, uskraćuju je ili, što je još gore, umrtvljuju je. Kada se te rane, koje još uvijek mogu zacijeliti, zanemari, postaju još teže: pretvaraju se u nadutost, neprijateljstvo, prezir. I tada one mogu postati duboke rane, koje unose razdor između muža i žene, i navode osobu tražiti negdje drugdje razumijevanje, podršku i utjehu. No, često ti 'oslonci' ne misle na dobro obitelji!“
Ozlojeđenost u odnosima raste nestankom bračne ljubavi, a to se često "prelama" na djeci, upozorio je Papa: „Unatoč našoj naizgled razvijenoj osjetljivosti, i svim našim profinjenim psihološkim analizama, pitam se jesmo li postali neosjetljivi također na rane koje djeca nose na svojoj duši. Što se više ljubav pokušava nadomjestiti darovima i grickalicama, to se više gubi osjećaj za najbolnije i najdublje rane duše. Mnogo se govori o problemima u ponašanju, mentalnom zdravlju, dobrobiti djeteta, anksioznosti kod roditelja i djece... No znamo li još uvijek što je rana na duši?“
Papa je upitao osjećamo li teret teškog bremena koje počiva na duši djeteta, u obitelji u kojoj jedni s drugima loše postupaju i jedni drugima čine zlo, sve do prekidanja bračne vjernosti te koju težinu u našim odlukama imaju duše djece. „Kada odrasli izgube glavu, kada svatko misli samo na sebe, kada tata i mama jedno drugom čine zlo, djetetova duša jako pati, obuzima je očaj. To su rane koje ostavljaju trag za cijeli život.“, upozorio je Sveti Otac.
U obitelji je sve međusobno povezanom, a kada je njezina duša ranjena u nekom svom dijelu, to se prenosi na sve, istaknuo je papa Franjo i upozorio da kada muškarac i žena, koji su se obvezali biti „jedno tijelo“ i činiti jednu obitelj, opsesivno misle na vlastite potrebe za slobodom i zadovoljstvom, to izobličenje duboko pogađa srca i živote djece.
„Mnogo puta djeca se sakrivaju i plaču da ih nitko ne vidi... Moramo to dobro shvatiti. Muž i žena su jedno tijelo. Ali njihova bića su tijelo njihova tijela. Ako mislimo na oštrinu kojom Isus opominje odrasle da ne sablažnjavaju malene možemo bolje razumjeti i njegovu riječ o ozbiljnoj odgovornosti očuvanja bračne veze koja je u ishodištu ljudske obitelji. Kada su muškarac i žena postali jedno tijelo, sve rane i sva napuštanja tate i mame utječu na živo tijelo djece“, kazao je Papa.
Postoje slučajevi u kojima je rastava neizbježna, istaknuo je i rekao da ponekad može postati čak i moralno nužna, kada je potrebno slabijeg bračnog druga ili malu djecu sačuvati od težih rana uzrokovanih arogancijom i nasiljem, ponižavanjem i izrabljivanjem, zastranjivanjem i ravnodušnošću.
S druge strane postoje oni koji, nošeni vjerom i ljubavlju prema djeci svjedoče svoju vjernost vezi u koju su vjerovali, ma koliko se činilo nemogućim odjelotvoriti je u vlastitom životu, naglasio je Sveti Otac upozorivši da ne osjećaju svi rastavljeni taj poziv: „Ne prepoznaje svatko u samoći Gospodinov poziv upućen njima. Oko nas nalazimo razne obitelji u takozvanim neredovitim situacijama - ne volim tu riječ - i postavljamo si mnoga pitanja: kako im pomoći? Kako ih pratiti da djeca ne postanu taoci tate ili mame?“
„Molimo od Gospodina veliku vjeru, da gledamo stvarnost Božjim očima; i veliku ljubav, da pristupamo ljudima njegovim milosrdnim srcem“, zaključio je papa Franjo.