Nikad prije nisam bio čuo taj izraz. Opera Omnia. No, kako je to zvučalo impresivno! Bila je jesen 2008. Papa Benedikt XVI. bio je u trećoj godini svojega papinstva i prvi svezak njegovih Opera Omnia predstavljan je u Vatikanu. Uskoro ću saznati da Opera Omnia u doslovnom prijevodu znači “sva (ili sabrana) djela”. A djela ovoga pape zahvaćaju duboko, donosi bloger Tod Worner.

Šesnaest svezaka duboko, da budemo točni. Iz njegovih najranijih formativnih godina novopečenog svećenika do njegovih zadnjih iskusnih godina iznimno poštovanog teologa, papu Benedikta XVI. nitko nije mogao optužiti za intelektualnu površnost. Zapravo, ispisavši brojne svezke na teme poput ekleziologije, eshatologije i teologije liturgije, Benedikt je povremeno bio nazivan izoliranim intelektualcem, stanovnikom teološke kule bjelokosne previše udaljenim od stvarnih briga svojega katoličkog stada.

Kao katolik koji je to postao za Benediktova papinstva u godini 2009., i predobro se sjećam grubih pridjeva kojim su častili ovoga papu 2005. kad je (kao Joseph kardinal Ratzinger) spominjan kao jedan od mogućih kandidata za novog papu poslije smrti pape Ivana Pavla II. Epiteti poput papa tenk, Božji rotvajler, njemački ovčar postali su uobičajeni žargon medija.

Nakon izbora papa Benedikt XVI. vodio je Crkvu od 2005. do 2013. te se potom ponizno uklonio da napravi mjesta “mlađemu” papi koji će se angažirati s tjelesnom snagom koja je Benediktu po vlastitu priznanju uzmanjkala. Taj će čovjek biti papa Franjo. Papa Franjo na topao je način iskazao vlastiti stil obilježen duhovnom i poniznom ljubavi, te će negativni kritičari neizbježno povlačiti usporedbe koje u papi Franji vide sve pozitivno, a u papi Benediktu XVI. sve negativno (o tome sam pisao u svojemu prethodnom napisu, Volim Franju, nedostaje mi Benedikt). Ubrzo se počela stvarati slika ljubaznog, očinskog, svetačkog Franje nasuprot prijetvornom, nabusitom, strogom Benediktu. Hmmm. Vrlo čudnovato.

Postavlja se pitanje jesu li ti negativci ikada čitali što od Benedikta? Prije nego što sam započeo svoj put prema katoličanstvu i ja bih se bio pridružio tom pustom kritizerstvu. Naposlijetku, prvotno sam bio smatrao da je papinstvo tek malo više od farizejske teološke pompoznosti i okolnosti. Još gore, ja bih se bio pridružio karikiranju pape Benedikta XVI., jer bi ti ujedljivi prikazi zadovoljavali moje unaprijed formirane predodžbe o tek još jednoj stvari koju nisam želio voljeti u Katoličkoj Crkvi. No, moje putovanje (s mojom suprugom koja je uvijek bila ispunjena poštovanjem i vjerom te mojim dragim, pronicljivim prijateljem) kroz godine misa, molitava, razgovora sa svećenicima i prijateljima, kao i čitanja velikana vjere, pomogli su mi otkriti bogatstvo katoličke vjere te duboku i neizostavnu ulogu pape u Crkvi i svijetu (više o tome možete pročitati u mojemu prethodnome napisu Čovjek godine – zašto je papa bitan).

I tako, zastavši da još jednom bacim pogled na katoličanstvo i preneražen onime što sam našao, osjetio sam važnim da čestito i pošteno preispitam svoj pristup Božjem rotvajleru, njemačkom ovčaru, autoru ovih neizmjernih Opera Omnia. Općenito uzevši, ono što sam našao opisano je u mojemu prethodnome napisu, Papa Benedikt XVI. i iznenađenje. No, smatrao sam da trebam reći par riječi u svjetlu usporedbi koje se iznose između pape Benedikta XVI. i pape Franje.

Papa Franjo osvojio je svijet otprve. Sa stalnim smiješkom, skromnim držanjem i neograničenom energijom, papa Franjo hodao je duboko među tiskajućim mnoštvom, vozio se u automobilima otvorenih prozora kroz ushićeno mnoštvo vjernika, te je (kažu) kasno noću potajno odlazio služiti potrebitima na mračnim ulicama Rima. Davao je spontane intervjue, sudjelovao u misaonim rasprama sa svojim najvećim kritičarima, te je zapanjivao ljude nazivajući ih telefonom. Iz njegovih govora i napisa izvire ljubav, vjera i nada. On je doista vjerom ispunjen pastir.

A papa Benedikt XVI? Ako biste slijedili površan opis njegova pontifikata, tvrdili bi vam da je u njemu prevladavalo bavljenje zakukuljenim ezoteričnim teološkim pitanjima s visine, prepuno netolerantnog osuđivanja u vidu stalnih dodataka i ispravaka katoličke vjere, te karakterizirano pobožnim udaljenjem od problema stvarnoga svijeta “onih najmanjih”? Ako ćete vjerovati tim autorima koji s nasladom suprotstavljaju aktualnoga papu prijašnjemu, po njima je takav bio papa Benedikt XVI.

Međutim, to NIJE papa Benedikt XVI. Taj papa koji je napisao šesnaest svezaka vrijednih teoloških djela također je:
pozdravljao novorođenčad, blagoslivljao invalide te hodao među mnoštvom.

No, da bismo razumjeli što je taj pomalo plahi i duboko misaoni papa nadasve cijenio, moramo se okrenuti dragocjenim djelima uma i duha koja tvore njegova Opera Omnia. Što ćemo tamo naći? Tehnikalije vezane uz liturgiju? Poneku. Tajne eshatologije? Da. Finese ekleziologije? Vrlo vjerojatno. No, naći ćemo i natkriljujuću poruku koja prožima njegovo djelo: prijateljstvo s Kristom.

“Kršćanstvo nije intelektualni sustav, zbirka dogmi, ili pak moralizam. Kršćanstvo je susret, ljubavna priča; ono je događaj.”
i
“Čovjek sebe zadobiva kad se izgubi u Bogu.”
i
“Kršćanstvo nije nova filozofija ili nova moralnost. Mi smo kršćani jedino ako se susretnemo s Kristom … Jedino u toj osobnoj vezi s Kristom, jedino u tom susretu s Uskrslim doista postajemo kršćanima.”
i
“Za svakoga od  vas, kao za apostole, susret s božanskim Učiteljem koji vas naziva prijateljima može biti početak izvanrednog pothvata: da postanete apostoli među svojim suvremenicima i potaknete ih da dožive svoje vlastito iskustvo prijateljstva s Bogom, koji je postao Čovjekom, s Bogom koji se učinio našim prijateljem.”
i
“Danas, imati jasnu vjeru utemeljenoj na Vjerovanju Crkve često se obilježava kao  fundamentalizmom. Pritom se relativizam odnosno puštanje da nas “baca amo-tamo i ukrug svaki vjetar doktrine” čini kao jedini stav koji se može nositi s modernim vremenima. Izgrađujemo diktaturu relativizma koji ništa ne priznaje definitivnim i čiji su krajnji cilj isključivo vlastiti ego i stremljenja.
Naš je pak cilj drugačiji: Božji Sin, istinski čovjek. On je mjera istinske čovječnosti. Nije “odrasla” vjera koja slijedi modne trendove i zadnje novitete; zrela vjera duboko je ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. Upravo to prijateljstvo otvara nas prema svemu što je dobro i daje nam mjerilo po kojemu razlikujemo istinito od lažnog, obmanu od istine.”

Uvijek iznova čujete kako papa Benedikt XVI. ilustrira toplu, pozivajuću, milosnu temu prijateljstva s Kristom. Bog nije apstrakcija. On je tu. I on je naš prijatelj, naš vodič, naš odvjetnik. Ponekad je teško živjeti (i umrijeti) za uvjerenje, a ipak to činimo. Čini se beskrajno razumnijim i opipljivijim činiti to za neku Osobu. Kao što je jednom prilikom Flannery O’Connor  primijetio o apstraktnom nasuprot opipljivom iskustvu vjere:
“Naša reakcija na život drugačija je ako su nas samo učili definiciji vjere, nego ako smo drhtali zajedno s Abrahamom dok je držao nož nad Izakom.”

Papa Benedikt XVI. nastojao nas je ponovno upoznati s osobom Krista, osobom Krista koji je došao u povijest i potom je nadišao, osobom Krista koji je blistao od ljubavi i grčio se od bola, osobom Krista koji je s neizmjernom ljubavi i milosti gledao u željne oči Petra, prijetvorne oči Jude i plačne oči Marije. I, što im je svima rekao?

“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.”
- Ivan 15, 13

“Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima…”
- Ivan 15, 15

Krist će položiti život svoj za nas. No, prije nego što će to učiniti, postat će nam prijatelj. Kao Kristovi prijatelji mi smo dostojanstveni i vrijedni, utješeni i ohrabreni, poučeni i savjetovani. No, mi smo i disciplinirani i odgovorni. Taj prijatelj – taj Krist – nikad, apsolutno nikad se ne odvraća od nas, nego nas poziva da dođemo i slijedimo ga.

Nije li to veliko? Papa kojega posprdno nazivaju rotvajlerom, čvrstorukašem, udaljenim intelektualcem, zlim Hydeom naspram poštenog Jekylla pape Franje…taj isti papa, na svoj osobit način i uz duboko promišljanje,jednostavno je htio da njegujemo najveće prijateljstvo koje je moguće zamisliti. Možda je to i bila bit cijeloga papinstva pape Benedikta XVI. Prijateljstvo s Kristom.

Eto.

Papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo dobri su ljudi dubokog promišljanja i osobitih stilova. Obojica su predani i vjerni učenici Kristovi. Oba zajedno Njegovi su prijatelji. Jesmo li mi?

A, sad me ispričajte. Imam još dosta toga za pročitati.