Papina tiskovna konferencija u zrakoplovu, cjelovita verzija 2. dio

Položaj pripadnika vjerskih manjina koji su prisiljeni napustiti Irak, nasilje ISIL-a, američko bombardiranje, rat u Gazi odmah nakon molitve za mir, odnosi s Kinom, buduća putovanja, nova enciklika i Papin odmor "u kući". To su teme koje je papa Franjo dotaknuo u odgovorima na petnaest pitanja novinara tijekom leta na povratku s Apostolskog putovanja u Južnu Koreju.

o-POPE-KOREA-900.jpg
Autor
Verica Kraš Villa/news.va
Fotograf
www.huffingtonpost.com
Objavljeno:
 
20.08.2014 08:14

O. Lombardi: Johannes Schidelko iz njemačke katoličke agencije. Za sljedeće pitanje nek se pripremi Yoshimori Fukushima iz Japana.

Johannes Schidelko: Hvala. Svetosti, kakva vrsta odnosa postoji između Vas i Benedikta XVI.? Postoji li uobičajeva razmjena mišljenja, ideja, postoji li kakav zajednički projekt nakon one enciklike?

Papa Franjo: Viđamo se... Prije putovanja išao sam ga posjetiti. On mi je dva tjedna ranije poslao jedan zanimljiv spis: zamolio me za mišljenje... I, imamo normalan odnos, jer vraćam se na tu misao: možda se ne sviđa nekim teolozima – ja nisam teolog – ali mislim da Papa u miru nije nikakva iznimka, nego je nakon mnogo stoljeća on prvi u miru. Mislim, ah da, kako je on rekao, „ostario sam, nemam snage“… Pa to je bila lijepa gesta plemenitosti, a također i poniznosti i hrabrosti. No, ja mislim: prije 70 godina i biskupi u miru su bili iznimka: nisu postojali. Danas su umirovljeni biskupi institucija. Mislim da je „Papa u miru“ već institucija. Zašto? Jer se naš život produljuje i u određenoj dobi nedostaje sposobnost dobro upravljati, jer tijelo se umara… ali, zdravlje je možda dobro, ali nedostaje sposobnosti suočavati se sa svim problemima upravljanja, kao što je upravljanje Crkvom… I ja vjerujem da je papa Benedikt XVI. učinio tu gestu umirovljenih papa. Ponavljam: možda će mi neki teolozi reći da to nije pravedno, ali ja tako mislim. Stoljeća će reći je li to tako ili nije. Vidjet ćemo. Ali Vi ste mi mogli reći: „A ako se Vi jednog dana nećete osjećati ići dalje?“ Pa, bih li učinio isto, ha? Učinio bih isto! Molio bih mnogo, ali učinio bih isto. Otvorio je vrata koja su institucionalna, ne iznimka. Naš odnos je odnos braće, uistinu, ali ja sam rekao i to da ga osjećam kao da imam djeda u kući po mudrosti: on je čovjek s mudrošću, s nijansama, i koristi mi slušati ga. A također, on me dovoljno ohrabruje. To je odnos koji imamo s njim.

O. Lombardi: Sada imamo Yoshimori Fukushima iz Mainichi Shimbun: vratili smo se u Aziju. On je Japanac. I nek se pripremi Deborah Ball iz Wall Street Journal.

Yoshimori Fukushima: Papa Franjo, najprije mnogo hvala na Vašem prvom posjetu Aiziji. Na ovom putovanju susreli ste osobe koje su trpjele. Što ste osjećali kada ste pozdravili sedam “žena comfort” (žene koje su bile žrtve seksualnog ropstva – nap. prev.) na jutrošnoj Misi? Kad je riječ o trpljelju ljudi, kao u Koreji, postoje skriveni kršćani i u Japanu, a sljedeće godine će biti 150. obljetnica njihovog ponovnog izlaska u javnost. Hoće li biti moguće moliti za njih zajedno s Vama u Nagasakiju? Puno hvala.

Papa Franjo: Bilo bi prelijepo, bilo bi prelijepo! Jesam li pozvan, ha? I od vlade i od biskupa: pozvan sam. Ali, trpljenja: Vi se vraćate na jedno od prvih pitanja. Korejski narod je narod koji nije izgubio dostojanstvo. To je narod koji je bio osvojen, ponižen, trpio je ratove, sad je podijeljen, uz veliko trpljenje. Jučer, kad sam išao na susret s mladima, posjetio sam muzej mučenika: ali strašno je trpljenje tih ljudi, jednostavno zato što nisu pogazili Križ! To je povijesna bol ili trpljenje. Ima sposobnost trpjeti, taj narod, a to je također dio njegovog dostojanstva. I danas, kadsu bile te starice, naprijed, na Misi: misliti da su u toj invaziji bile, kao djevojke, odvedene, u vojarne, da budu iskorištavane… i one nisu izgubile dostojanstvo. Danas su pokazale lice, starice, posljednje koje su preostale, zar ne? Jak je to narod u svom dostojanstvu. Ali vraćajući se na te stvari o mučeništvu, trpljenju, i te žene: to su plodovi rata! A danas se nalazimo u svijetu rata, posvuda! Netko mi je rekao: “Ali znate li, Oče, da se nalazimo u Trećem svjetskom ratu – ali razlomljenom?“ Jeste razumjeli? To je svijet u ratu, gdje se čine te grozote. Želio bih se zaustaviti na dvjema riječima: prva, okrutnost. Pa, danas djeca ne znače ništa! Jednom se govorilo o konvencionalnom ratovanju, danas to ne znači ništa. Ne kažem da su konvencionalni ratovi dobra stvar, ne. Ali danas se baci bomba i ubije nedužnoga zajedno s krivim, dijete, sa ženom, sa mamom.. ubijaju sve. Ali, to nas treba prepasti. I to nije da se stvori strah: može se napraviti empirijsko proučavanje. Ali, razina okrutnosti čovječanstva, u ovom trenutku, pomalo straši. A druga riječ o kojoj bih nešto želio reći i koja je u odnosu s ovom, jest mučenje. Danas je mučenje jedno od sredstava gotovo - rekao bih - redovitih u ponašanju obavještajnih službi, u sudskim postupcima… A mučenje je grijeh protiv čovječnosti, zločin protiv čovječnosti, i katolicima kažem: „Mučiti neku osobu je smrtni grijeh, teški grijeh!“ Ali to je još i više: to je grijeh protiv čovječnosti. Okrutnost i mučenje. Bilo bi mi jako drago kad biste vi u svojim medijima promišljali: kako vidite te stvari danas? Kakva je razina okrutnosti čovječanstva? I što mislite o mučenju? Vjerujem da bi svima koristilo razmišljati o tome.

O. Lombardi: Deborah Ball iz Wall Street Journala; neka se pripremi Anaïs Feuga sa Francuskog radija.

Deborah Ball: Hvala. Naše pitanje je ovo: vrlo, vrlo zahtjevan ritam, vrlo zahtjevan, vrlo zbijen i dopuštate si vrlo malo odmora i ništa godišnjeg odmora; poduzimate ova iscrpljujuća putovanja. Zatim, posljednjih smo mjeseci vidjeti da ste morali otkazati i neke susrete, također i u posljednji trenutak. Treba li se brinuti zbog ritma koji imate?

Papa Franjo: Eh da, netko mi je to rekao. Proveo sam godišnji odmor, sada, kod kuće kao što obično činim, jer… jednom sam čitao jednu knjigu. Zanimljivu. Naslov je bio: "Raduj se što si neurotičan", ha? I ja imam neke neuroze, ali treba ih dobro liječiti, neuroze, ha?, dati im mate (vrsta argentinskog čaja – nap. prev.) svakog dana, ha?...  Jedna od neuroza koju imam je ta da sam previše vezan uz moje obitavalište. Posljednji puta kad sam bio na godišnjem odmoru izvan Buenos Airesa, s isusovačkom zajednicom, bilo je 1975. Od tada, uvijek imam godišnji odmor – stvarno, ha? – ali u mom obitavalištu: promijenim ritam. Više spavam, čitam stvari koje mi se sviđaju, slušam glazbu, više molim... I to me odmara. U srpnju i dijelu kolovoza sam to činio, i u redu. Drugo pitanje, da sam morao otkazati: to je točno. Istina je. Dan kad sam trebao ići u Gemelli, sve do deset minuta prije, bio sam tamo, ali nisam mogao, stvarno, ne? Zaista, bili su to vrlo zahtjevni dani, i sada moram biti malo razboritiji. Ti imaš pravo.
[smije se]

O. Lombardi: A sada Anaïs Feuga sa Francuskog radija, i neka se pripremi Francesca Paltracca sa Radio Rai.

Anaïs Feuga: U Riju, kad je masa vikala „Franjo, Franjo“, Vi se odgovarali „Krist, Krist“: Kako se danas nosite s tom ogromnom popularnošću? Kako ju živite?

Papa Franjo: Pa, ne znam kako reći… Živim ju zahvaljujući Gospodinu što je njegov narod sretan: to stvarno činim, i želeći Božjem narodu sve najbolje. Živim to kao velikodušnost naroda, to je točno. Iznutra, nastojim misliti na svoje grijehe i na svoje pogreške da se ne umislim, eh?,  jer znam da će to trajati kratko vrijeme, dvije ili tri godine, a onda... u kuću Očevu… A onda – nije mudro što sam to rekao – ali to živim kao prisutnost Gospodina u Njegovom narodu koji koristi biskupa koji je pastir naroda, da bi očitovao mnoge stvari. Živim to prirodnije nego prije: prije me to pomalo plašilo, ali činim te stvari, eh? Također mi dolazi u pamet: ali, nemoj griješiti, jer ti ne smiješ krivo činiti tom narodu i tim stvarima, zar ne? Nešto tako…

O. Lombardi: Francesca Paltracca sa Radio Rai, a pripremit će se Sergio Rubín sa Clarína.

Francesca Paltracca: Za Papu koji je došao s kraja svijeta, koji se našao u Vatikanu, bez obzira na dom Svete Marte o čemu ste nam pričali, kakav je Vaš život i Vaš izbor: kako Papa živi unutar Vatikana? Uvijek nas pitaju: ali što radi, kako se kreće, šeta? Onda, vidjeli smo da ide u menzu i svaki dan nas iznenađuje… vidjeli smo da je išao u vatikansku menzu, na primjer… On nas iznenađuje… Dakle: kakvu vrstu života vodite osim posla unutar Svete Marte?

Papa Franjo: Pa, nastojim biti slobodan, ne?. Tu su službeni, poslovni sastanci, ne? Ali život, za mene, je najnormalniji što može biti. Stvarno, volio bih moći izlaziti, ali ne može se, ne može se... Ali ne, ne, nije zbog opreza: ne može se jer ako izađeš, ljudi će se skupiti oko tebe… i ne može se: to je stvarnost. Ali unutra, u Svetoj Marti, vodim normalan život rada, odmora, brbljanja…

Francesca Paltracca: Ukratko, ne osjećate li se zatvorenikom?

Papa Franjo: Ne, ne, ne: na početku da, sada… pali su neki zidovi… Ne znam, ali „Papa ne može ići“…, na primjer, nešto da se nasmiješ: idem čekati dizalo, odmah dođe jedan, jer Papa ne može dizalom sići sam. „Ali, ti idi na svoje mjesto, da ja siđem sam“. I priča završena. I tako, ne? To je normalnost. Normalnost.

O. Lombardi: Dakle, sada je na redu Sergio Rubín i pripremit će se Jürgen Erbacher.

Sergio Rubín: Sveti Oče, ja sam Sergio Rubín. Oprostite mi, ali moram Vam uputiti, u ime španjolske skupine u kojoj je i Argentina, pitanje koje zahtijeva Vaše duboko teološko znanje. Vaša momčad, San Lorenzo, po prvi puta je postala prvakom Amerike! Rado bih saznao kako živite taj događaj, a rekli su mi i da ćete primiti izaslanstvo sportske udruge ove srijede na općoj audijenciji …

Papa Franjo: Nakon drugog mjesta Brazila, to je dobra vijest. Ssaznao sam to ovdje: ovdje u Seulu su mi rekli te dodali: „Slušaj, da dođu u srijedu, eh?“: pa neka dođu, to je javna audijencija, bit će, ne? I za mene je San Lorenzo momčad za koju je cijela moja obitelj navijala: moj tata je igrao košarku u San Lorenzo, bio je igrač u košarkašnoj momčadi. I kao djeca smo išli, i mama je išla s nama na Gasómetro [nogometni stadion u Buenos Airesu – nap.prev.], ne? Sjećam se kao da je bilo danas, natjecanje iz ’46, sjajna momčad koju je imao San Lorenzo, izašli su kao pobjednici… Znaš, s radošću, živim to s radošću. Ali čuda, ne! Čuda ne…

O. Lombardi: Sada Jürgen Erbacher, njemačka televizija…

Jürgen Erbacher: Pitanje je, već neko vrijeme se govori o enciklici o ekologiji. Može li se reći kad će izaći i koje su središnje točke?

Papa Franjo: Ta enciklika… mnogo sam razgovarao s kardinalom Turksonom i s drugima, te sam kardinala Turksona zamolio da sabere sve priloge koji su stigli. I prije putovanja, tjedan dana prije… ne, četiri dana prije, kardinal Turkson mi je predao prvi nacrt: prvi nacrt je velik ovoliko, eh?  [pokazao je rukom], Rekao bih da je za trećinu veći od „Evangelii Gaudium“. [smije se] To je prvi nacrt. Ali sada postoji ne lagani problem, jer o očuvanju Stvorenog, također i o ekologiji, o humanoj ekologiji, može se govoriti s određenom sigurnošću samo do određene točke. Onda dolaze znanstvene pretpostavke, neke prilično sigurne, druge ne. U jednoj takvoj enciklici, koja treba biti naučiteljska, treba nastaviti samo na sigurnostima: na stvarima koje su sigurne. Jer ako Papa kaže da je središte Svemira Zemlja a ne Sunce, griješi jer kaže stvar koja znanstveno ne stoji. Tako se događa sada, ne? Trebamo sada proučiti, broj po broj, i vjerujem da će postati manja. Ali, ići na bitno i na ono što se može tvrditi sa sigurnošću. Ali može se staviti u bilješku, na dnu stranice, „o ovome postoji ovakva pretpostavka, onakva, ovakva“, ali reći to kao informaciju, ali ne staviti u tekst enciklike  koja je doktrinarna i mora biti sigurna.

O. Lombardi: Postavili smo 12 pitanja, sve skupine su sudjelovale u dva kruga. Želite li nastaviti ili želite da idemo jesti?

Papa Franjo: Ovisi o gladi koju imaju…

(novinari)
Nismo gladni, nismo pospani…

O. Lombardi: Onda, na listi je Jung Hae Ko, iz korejskih novina…

Jung Ae Ko: Svetosti, mnogo hvala na Vašem posjetu Južnoj Koreji. Postavit ću Vam dva pitanja. Prvo: nešto prije završne Mise u Katedrali Meyong-dong, Vi ste utješili neke “žene comfort”: koje su misli prolazile kroz Vas? To je moje prvo pitanje. Drugo: Pyongyang tvrdi da kršćanstvo predstavlja izravnu prijetnju njegovom režimu i njegovom vodstvu. Mi znamo da se nešto strašno dogodilo sjevernokorejskim kršćanima. Ali ne znamo što im se dogodilo. Postoji li posebno zauzimanje u Vašoj duši pokušati promijeniti pristup Pyongyanga prema sjevernokorejskim kršćanima?

Papa Franjo: Prvo pitanje, ponavljam to, ne? Danas, te žene su bile tamo jer unatoč svemu onome što su pretjpjele, imaju dostojanstvo: pojavile su se u javnosti. Mislio sam ono što sam malo prije rekao, na ratna trpljenja, na okrutnosti koje nosi rat… Ali te žene su bile iskorištavane, bile su pretvorene u ropkinje, to su te okrutnosti… Mislio sam sve to. Dostojanstvo koje one imaju, također i onda kad su trpjele, ne? A trpljenje je baština. Mi kažemo… prvi crkveni Oci da je krv mučenika sjeme kršćana. Vi Korejanci ste sijali mnogo, mnogo. I radi dosljednosti, ne? Sad se vidi plod tog sijanja mučenika. Nad Sjevernom Korejom, ja ne… znam je li to trpljenje, ali sigurno znam: da postoje rođaci, mnogo rođaka koji se ne mogu susresti, i to boli: to je istina. Ali trpljenje je i ta podjela Zemlje. Danas, u katedrali, gdje sam odjenuo ruho na Misu, bio je jedan poklon koji su mi dali, a to je bila Kristova trnova kruna, napravljena od željezne žice koja dijeli dva dijela jedne Koreje. I to nosimo, eh? u zrakoplovu, to je dar koji ja nosim…  Trpljenje podjele, podijeljena obitelj. Ja, kako sam rekao – mislim jučer, ne sjećam se kada, ili govoreći biskupima: ne sjećam se – imamo nadu: dvije Koreje su braća, govore isti jezik; kad se govori isti jezik, to je zato što se ima istu majku i to nam daje nadu. Trpljenje podjele je veliko, razumijem to i molim da to prestane.

O. Lombardi: Sad je red na Pulella, iz engleske jezične skupine…

Pulella: Jedna opaska i pitanje. Kao talijanski Amerikanac želio sam Vam čestitati na Vašem engleskom. Ne morate se bojati. I ako prije nego idete u Ameriku, moju drugu domovinu, ako želite malo prakse, ja sam na raspolaganju. Koji god naglasak želite, newyorški – ja sam iz New Yorka – ja sam spreman. Pitanje je ovo. Govorili ste o mučeništvu: dokle je došao postupak za biskupa Romera? Što biste željeli da izađe iz tog postupka?

Papa Franjo: Postupak je u Kongregaciji za nauk vjere bio blokiran „zbog razboritosti“, govorilo se. Sad je deblokiran. Prešao je u Kongregaiciju za Svete. I slijedi normalan put postupka. Ovisi o postupanju postulatora: to je vrlo važno, učiniti brzo, jer ja, ono što bih želio, je da se razjasni: kad postoji mučeništvo in odium fidei, bilo da se ispovjeda Vjera, bilo da se čine djela koja nam Isus nalaže činiti bližnjima. A to je posao teologa, koji ga proučavaju. Jer iza njega je Rutilio Grande, kao i drugi: ima drugih koji su ubijeni, ali koji nisu na istoj visini kao Romero. Teološki treba sve to razlikovati, ne? Za mene je Romero čovjek Božji, ali treba provesti postupak, ali i Gospodin treba dati svoj znak, tako… Ako On želi, to će učiniti. Ali sada se postulatori moraju pokrenuti jer nema zapreka.

O. Lombardi: Sada, imamo posljednje pitanje, postavi će ga Céline Hoyeau, koja je došla za La Croix, francuske katoličke novine.

Céline Hoyeaux: Sveti Oče, obzirom na rat u Gazi, je li po Vama molitva za mir organizirana u Vatikanu 8. lipnja bila promašaj?

Papa Franjo: Hvala, hvala na pitanju. Ona Molitva za mir, apsolutno nije bila promašaj. Prvo, inicijativa nije došla od mene: inicijativa moliti zajedno je došla od dvojice Predsjednika, predsjednika države Izrael i predsjednika države Palestina. Oni su mi dali tu brigu. Onda, željeli smo to učiniti tamo, ali nije se pronašlo pravo mjesto, jer politčka cijena za svakoga je mogla biti velika, ako bi išao na drugu stranu. Nuncijatura, da, mogla je biti neutralno mjesto, ali da dođe u nuncijaturu predsjednik države Palestina bi morao ući u istočni Jeruzalem i stvar nije bila lagana. I oni su mi rekli: „Pa, učinimo to u Vatikanu! Mi dolazimo…“ Ta dva čovjeka su ljudi mira, ljudi koji vjeruju u Boga i koji su proživjeli mnoge ružne stvari, mnoge ružne stvari tako da su uvjereni da su  jedini put koji može riješiti tu priču pregovori, dijalog, mir. Ali Vaše pitanje sada: je li to bio promašaj? Ne: vjerujem da su vrata otvorena. Sva četiri predstavnika – Bartolomeja sam želio da bude tamo kao onaj koji je na čelu  Pravoslavlja, ekumenski vođa Pravoslavlja, ne želim koristiti izraze koji se možda ne sviđaju svim pravoslavcima. Bilo je dobro da je ekumenski Patrijarh bio s nama. Ali, vrata molitve su otvorena i kaže se: “Ali, treba moliti: to je dar”. Mir je dar, dar koji se zaslužuje našim radom, ali je dar. I reći čovječanstvu da uz put pregovora, koji je važan, dijaloga, koji je važan, postoji i put molitve. Točno. Nakon toga dogodilo se ono što se dogodilo. Ali to je ciklička pojava. Taj susret nije bio ciklička pojava: to je temeljni korak ljudskog stava: molitva. Sada dim bombi i ratova ne omogućuje vidjeti vrata, ali vrata su od tog trenutka ostala otvorena. I kako ja vjerujem u Boga, vjerujem da Gospodin gleda ta vrata i koliko mole i koliki Ga traže, da će nam On pomoći.

O. Lombardi: Sveti Oče, mnogo hvala. Vjerujem da ste proveli više od sat vremena u razgovoru s nama i stoga je pravedno da sada možete ići malo se odmoriti na svršetku ovog putovanja. Među ostalim, ovo putovanje… znamo da ćete se večeras vratiti Majci Božjoj…

Papa Franjo: Iz zračne luke ću se zaustaviti kod Majke Božje [Santa Maria Maggiore]: to je lijepo. Dr. Giani mi je naredio da odnesem cvijeće iz Koreje s korejskim bojama, ali onda na izlazu iz nuncijature jedna djevojčica je došla s buketom cvijeća, ruža, i rekli smo: „Pa, odnesimo Majci Božjoj upravo to cvijeće jedne djevojčice iz Koreje“. I to ćemo odnijeti. Sa zračne luke idemo moliti malo tamo, a onda kući.

O. Lombardi: Dobro. Znajte da ćemo i mi biti s Vama da zahvalimo Gospodinu na ovim izvanrednim danima. I sretno u nastavku Vašeg službe u Rimu, a mi ćemo Vas nastaviti pratiti i nadamo se da ćete nam nastaviti davati, kao što ste nam davali ovih dana, prekrasne stvari o kojima govoriti. Hvala.

Papa Franjo: I hvala vama na vašem radu, mnogo hvala… I ispričavam se što nisam više vremena ostao s vama. Hvala, eh? Dobar tek!

Izvor: http://www.news.va/it/news/la-conferenza-stampa-del-papa-in-aereo-in-versione
Prijevod: Verica Kraš Villa
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: