Giuseppe Melchiore Sarto rođen je kao drugo od desetero djece općinskom službeniku Giambattisti Sartu i njegovoj vjernoj ženi Margareti. Bilo je to 2. lipnja 1835., a odmah sutradan bio je u župnoj crkvi kršten. Kad je mali Josip poodrastao, polazio je mjesnu školu, dok ga je u latinskom jeziku vrlo rano počeo poučavati kapelan don Luigi Orazio. Kasnije se upisao na gimnaziju u Castelfrancu, gradiću udaljenom od Riesea 7 kilometra. Tamo je od 1846. pa do 1850. završio četiri niža razreda idući u školu i natrag pješice.

Bepi je već kod kuće primio odličan kršćanski odgoj koji su revni svećenici samo još više produbili. Kao mladi hodočasnik rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole te se ondje pobožno i žarko molio. Sakrament potvrde primio je 1. rujna 1845., a prvu pričest 6. travnja 1847., u dobi od 12 godina. Provodeći, dakle, već od malena solidan kršćanski život, u svojem je nevinom srcu stvorio povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkog zvanja. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Sarta osigurao besplatno mjesto. Kardinal sigurno nije ni slutio da je to učinio budućem papi.

Po tadašnjem običaju, Josip Sarto je u svojoj rodnoj župnoj crkvi obukao svećenički talar te radostan i pun poleta pošao na daljnje školovanje u Padovu, u zavod koji je bio poznat u cijelom onom kraju. Ondje će proboraviti punih 8 godina. Dvije godine studirao je klasične jezike i književnost, isto tako filozofiju, a onda kroz 4 godine svetu teologiju. U zavodu se isticao i pobožnošću i marljivošću pa je kroz 4 godine obavljao službu prefekta skupine studenata toga učilišta. Dok se nalazio u Padovi, umro mu je otac. Bilo je to 4. svibnja 1852. Taj ga je događaj veoma pogodio, a još više njegovu majku, koja ostade udovica s brojnom djecom. Neki su tada Josipu savjetovali da iziđe iz sjemeništa, nađe dobro zaposlenje i na taj način pomogne majci i mladoj braći i sestrama. Mladi bogoslov nije prihvatio taj savjet, a odbacivala ga je i njegova majka, koja je svim srcem željela da on postane svećenik. Ona je svojim marnim rukama, radeći kao švelja, prehranjivala svoju djecu, a Bog je blagoslovio njezine žrtve.

Primivši - jedno za drugim - tonzuru, niže i više redove, Sarto je napokon 18. rujna 1858. u Castelfrancu bio zaređen za svećenika. I sada će se dogoditi ono što se može nazvati svojevrsnim čudom. On će se u pet etapa, svaka točno po 9 godina, polako penjati iz službe u službu. Po 9 godina bit će kapelan u Tombolu, župnik u Salzanu, kanonik u Trevisu, biskup u Mantovi i patrijarh u Veneciji. Iz grada na lagunama poći će kao kardinal izbornik u konklave te iz njih izići kao papa Pio X., osjećajući se satrven bremenom što ga mora nositi.

Svoj je uspon započeo kao kapelan u Tombolu, zabačenoj župi na rubu biskupije Treviso 1858. Ljudi su ga zbog njegove svećeničke revnosti, požrtvovnosti i ljubavi prema siromasima odmah prihvatili i zavoljeli. Njegove glavne vrline bijahu: izvanredno razvijena svijest dužnosti, zamjerna radna sposobnost, smisao i pravi talent za organizaciju, prirođena dosjetljivost, smisao za humor i zdravu šalu. Sarto je kao kapelan u Tombolu pisao sve propovijedi, marno ih učio, pa je brzo izišao na glas kao vrstan propovjednik koga su za razne svečanosti tražili po svoj okolici.

Nakon plodnog devetogodišnjeg rada u Tombolu došao je 1867. za župnika u Salzano. U župu je došao posve tiho i nečujno predstavivši se vjernicima tek u nedjelju kod glavne mise. I tu je razvio sličnu aktivnost kao i u Tombolu pa su ga ljudi zavoljeli. Kao župnik naročito se brinuo za što solidniju katehizaciju djece te za dolično i pobožno crkveno pjevanje. Obnovio je i poljepšao crkvu pokazavši sposobnost za prikupljanje potrebnih sredstava i za organizaciju radova. Kad je u župi 1873. buknula kolera, pokazao je herojsku požrtvovnost, ne bojeći se izlagati ako je potrebno i samoj smrti. I zbog toga mu je u puku izvanredno porastao ugled.

Tako uspješan pastoralni rad u Salzanu nije mogao ostati nezapažen ni u središtu biskupije pa je u proljeće 1875. Josip Sarto imenovan kanonikom te pozvan u Treviso. Ondje su mu povjerili vodstvo biskupskog ureda. On je u tom, kao i u drugim povjerenim mu poslovima, pokazao oštroumnost, spretnost, stekavši na taj način dragocjeno iskustvo. Kroz šest je mjeseci kao kapitularni vikar vodio sve poslove biskupije, dok nije bio imenovan novi biskup. Jedno je vrijeme bio i duhovnik u bogoslovnom sjemeništu, a i profesor dogmatike, moralke, crkvenog prava i liturgike. Bio je, dakle, svestran, sposoban i nadaren za svaki crkveni posao.

Papa Leon XIII. trebao je biskupa za Mantovu, gdje je vladalo veoma teško stanje. Našao ga je u Josipu Sartu povjerivši mu tu biskupiju 12. rujna 1884. Pobrinuo se i za što bolji i solidniji odgoj budućih svećenika pa je svoje biskupijsko sjemenište upravo preporodio te odgojio generaciju dobrih i revnih svećenika. Sam je preuzeo upravu velikoga sjemeništa, a bio je i profesor moralke i gregorijanskoga pjevanja, u koje bijaše upravo zaljubljen, smatrajući ga najvrjednijim i za sveto bogoslužje najprikladnijim.

Leon XIII., vidjevši još više kvalitete mantovanskoga biskupa, imenovao ga je 1893. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. On je opet sve poduzeo da ostane kao biskup u Mantovi, no bijaše uzalud. Bog ga je preko Pape spremao na više i više. Novi je venecijanski patrijarh, nakon svladanih poteškoća od režima, svečano ušao u Veneciju 24. studenoga 1894., uz najveće oduševljenje kršćanskoga puka. Patrijarh Sarto je iskoristio razne jubileje i obljetnice, slavio ih, nastojeći iz toga za kršćanski život izvući što više duhovnih pobuda i koristi. Promicao je katolički tisak, zauzimao se i za socijalnu pravdu te vremenito dobro povjerenih mu vjernika.

Po smrti Leona XIII. napustio je Veneciju 26. srpnja 1903. te ušao u konklave, a s njime još 61 kardinal. U sedmom je glasanju, 4. kolovoza, s 50 glasova Sarto napokon dobio dvotrećinsku većinu i tako je bio izabran za papu. Prestrašen je molio kardinale da ga ostave po strani, no plačući je ipak prihvatio izbor. Prvi je blagoslov "Urbi et orbi", na izričitu želju kardinalskog zbora, podijelio s unutarnjeg balkona bazilike Sv. Petra. Za papu je okrunjen u bazilici Sv. Petra 9. kolovoza. I tako započe njegov obnoviteljski pontifikat.

Kao izraziti pastoralac sveti Pio X. je odmah shvatio koliko je u životu Crkve važna pobožnost i uloga svećenika. Zato je udario temelje što solidnijoj svećeničkoj duhovnosti. Naložio je da se u Crkvi posveti velika briga odgoju budućih svećenika u pobožnosti, u stezi, u studiju.

Da bi se što bolje moglo upravljati Crkvom, reformirao je rimsku kuriju te odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Vjerski je život vjernika nastojao unaprijediti čestim primanjem sakramenata, osobito Euharistije. Sveti je Pio X. možda najviše zadužio Crkvu s dvjema odredbama: Dekretom o čestoj, čak dnevnoj pričesti te Dekretom o ranoj pričesti djece. Prvi je Dekret bio potpisan 20. prosinca 1905., a drugi 15. rujna 1906. kad je rekao da se I. dekret ne odnosi samo na odrasle, nego i na djecu. Pio X. se kao papa u nekoliko dokumenata veoma založio i za katehizaciju, osobito u enciklici Acerbo nimis od 15. travnja 1905. Dao je prirediti novi Rimski katekizam za rimsku crkvenu pokrajinu, ali koji se proširio po cijelom svijetu. Istim se žarom založio i za obnovu crkvene glazbe.

Pio X. se sebi svojstvenom odlučnošću i energijom oštro suprotstavio modernizmu, pokretu koji je išao za razvodnjavanjem crkvenog naučavanja te koji je počeo negirati i sam polog vjerskih istina. Počelo se s odviše liberalnim pristupom knjigama Svetoga pisma, nastavilo s potkapanjem središnjih istina Objave tako da se dovodilo u pitanje Kristovo božanstvo te sama stvarnost transcendentnoga Boga. Protiv svih tih, uistinu, negativnih pojava Papa je veoma oštro nastupio glasovitom enciklikom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907. No Papa je dobro znao da se stvari neće riješiti samo osudama, već da ih valja i pozitivno rješavati. Zato je g. 1909. osnovao u Rimu Papinski biblijski institut koji će se baviti ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma i na kojem će se školovati budući profesori te tako važne teološke grane.

Mjere poduzete protiv modernizma kasnije, pa sve do danas, osobito nakon II. vatikanskog sabora, bile su izložene veoma oštroj kritici. U aferi modernizma Papinu dobru nakanu svi općenito priznaju. Njega je u poduzetim stavovima vodila odgovornost za polog Božje objave. Kad je postao Papa bio je čvrsto uvjeren da se njegovo doba, koje samo sebe obožava, neće dati dovesti Kristu, već će samom sebi donijeti strašnu katastrofu. Ona se na svršetku njegova pontifikata i dogodila - I. svjetski rat. Papa se stoga nije dao u dijalog sa svijetom, već je svu svoju energiju uložio u obnovu Crkve iznutra.

Pio X. je, braneći slobodu Crkve, došao u veoma oštar sukob i s francuskim državnim režimom. I to su neki kasnije kritizirali. A da li s pravom? Da li su diplomatski potezi uvijek najbolji? Nije li koji put potrebno nastupiti i s vatrenom revnošću Ivana Krstitelja te silnicima ovoga svijeta jasno reći: "Nije vam dopušteno!" Danas, kad se sve glasnije čuju glasovi za obranu ljudskih prava, možda će nam odlučni stavovi, pa tako i stav Pija X., biti jasniji.

Kad je buknuo I. svjetski rat sveti je Papa zapisao: "Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!" To se i dogodilo jer nije prošlo ni dva mjeseca otkako je započeo rat, a Pio X. je bio već u grobu. Prije toga je napisao: "O, moji siromašni sinovi! Rado bih prikazao svoj život kad bih mogao spriječiti bol tolikih!" Rat mu je, doista, slomio srce.

Papa Pio X. je umro shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, rano ujutro 21. kolovoza 1914., u 80. godini života te nakon 11 godina pontifikata. Deset godina kasnije pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Kad je sretno priveden kraju, mogao ga je papa Pio XII. 3. lipnja 1951. proglasiti blaženim, a već 29. ožujka 1954. svetim. Taj je sveti Papa upravio jednom svoj pogled prema raspelu te rekao: "Tu je moja politika." Tko razumije tu politiku, razumjet će i Pija X. Tko je ne razumije, neće ni njega razumjeti.

Sličnosti Pija X. i pape Franje

Profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Padovi i član Papinskog odbora za povijesne znanosti Gianpaolo Romanato primijetio je i kako između Pija X. i pape Franje postoje brojne srodnosti, čak i u životopisu: obojica dolaze iz skromnih obitelji, obojica imaju vrlo sličan pastoralni stil, i obojica su u središte svojeg papinstva stavili reformu Crkve.

Osim toga, svetomu Piju X. na srcu je posebno bila evangelizacija, priprava ljudi za kršćanstvo. Evangelizacija, katehizacija, bili su u središtu vodstva i pastorala Pija X., napomenuo je profesor Romanato te istaknuo da ne treba zaboraviti da je Pio X. jedini papa suvremenog doba, koji je dvadesetak godina bio župnik; najprije kapelan, a potom župnik u malim seoskim župama. Pastoralnost i izravno približavanje narodu, prijenos evanđeoske poruke, bili su i sa životopisnog stajališta u središtu njegove pozornosti, primijetio je profesor.

Nakon što je postao papa, proširio je taj pravac na opći plan, i to s liturgijskim reformama, s reformama sudjelovanja vjernika u bogoštovlju, sastavljanjem glasovitog Katekizma, te promicanjem euharistijskoga bogoštovlja, napomenuo je profesor Romanato te primijetio kako se do Pija X. rijetko išlo na pričest. On je, međutim, promicao često pričešćivanje, te je spustio dobnu granicu za primanje prve pričesti kod djece, upravo zbog toga što je u Euharistiji vidio stalno sredstvo za približavanje vjernika Kristu.

Što se pak tiče modernizma koji je oštro osudio, Pio X. je u njemu vidio veliku prijetnju cjelovitosti vjere. Bojao se da modernističke struje pomalo slabe vjeru kod vjernika, napomenuo je profesor Romanato.