Psi su čovjekovi najbolji prijatelji nekoliko tisuća godina i bili su vrlo poznati u antičkome svijetu. Ove se životinje čak spominju i u Bibliji, primjerice vjeran Tobijev pas, iako ih se često spominje u negativnom kontekstu kao divlje pse i lešinare.

Kada govorimo o srednjovjekovnoj umjetnosti, psi su poprimali klasične karakteristike zaštitara i vjernih životinja. Ponekad su psi bili naslikani pokraj udanih žena simbolizirajući tako njenu vjernost. (To je razlog zašto je najčešće pseće ime tijekom stoljeća bilo „Fido“ što je latinska riječ za vjernost.)

Pse su smatrali i izlječiteljima zbog prirodnih moći njihovog jezika.

Jedan osvrt pojašnjava – Pseća sposobnost da zaliječi rane lizanjem predstavlja kako rane od grijeha mogu zacijeliti nakon ispovijedi. Pas koji se vraća svojoj povraćotini predstavlja one koji se vraćaju grijehu nakon ispovijedi. –

Sv. Rok, zaštitnik iz 14. stoljeća koji se borio protiv kuge, često se prikazuje sa svojim psom koji je liječio rane lizanjem.

Kasnije su crno-bijeli psi postali simbolom dominikanaca. Tomu je djelomično razlog latinski izraz „Domini canes“ što znači Božji pas, a sličan je nazivu dominikanskog reda, „Dominicanus.“ Također, priča iz života sv. Dominika povezana je sa psom. Naime, njegova je majka sanjala da će roditi psa s bakljom u ustima koja će zapaliti čitav svijet.

Engleski pjesnik Francis Thompson poznat je po svojom pjesmi „The Hound of Heaven“ koja predstavlja Boga kao psa koji stalno traži svojevoljne duše kako bi ih doveo do iskupljenja.