Kako je Staljinova majka pomogla njegovoj kćeri da postane katolkinja

Duhovno putovanje Svetlane Alilujeve, kćeri jednog od najgorih diktatora u povijesti Josifa Visarionoviča Staljina.
Autor: aleteia.org/laudato.hr/D.R. Photo: wikimedia.org četvrtak, 29. kolovoza 2019. u 14:19

Važnost i utjecaj baka i djedova u nečijem životu ne smije se podcijeniti. To se jasno može vidjeti u životu Svetlane Allilujeve.

Od djetinjstva je bila Svetlana Stalina, jedina kći sovjetskog diktatora Josifa Staljina. Kasnije je uzela ime svoje majke, a kad se udala u Sjedinjenim Američkim Državama postala je Lana Peters.

Rođena 1926. godine, odrasla je u atmosferi u kojoj se Bog nikad nije spominjao. Njezin je otac vladao Komunističkom partijom i vladom koja je dala sve od sebe da ulogu religije u životu ljudi svede na minimum ili da je iskoristi za promicanje komunističke ideologije.

Međutim, dugoročno gledano, ta vremenska moć nije bila jača od primjera Staljinove majke, Svetlanove bake.

- Prvih 36 godina koliko sam živjela u ateističkoj Rusiji uopće nisu bili život bez Boga. Da, odgajali su me ateistički roditelji, sekularizirana škola i cijelo naše duboko materijalističko društvo. Nije bilo govora o Bogu - napisala je Alliluyeva u svojoj autobiografiji Dvadeset pisama prijatelji.

- Međutim, moja baka po ocu, Ekaterina Đugašvili, bila je nepismena seljakinja koja je njegovala povjerenje u Boga i u Crkvu. Vrlo pobožna i marljiva, sanjala je da će njen sin, moj otac, postati svećenikom - prepričava Aliluyeva.

Taj se san, naravno, nikad nije ostvario.

Majka Svetlanine majke Olga Allilouieva također je igrala značajnu ulogu za vjerski život.

- Rado nam je govorila o Bogu, od nje sam prvi put čula riječi poput duše i Boga - posvjedočila je.

- Zahvaljujem Bogu što je dopustio mojim dragim bakama da nam prenose sjeme vjere. Iako su izvana bili gorljivi prema tadašnjem društvenom poretku, oni su svoju vjeru u Boga i Krista zadržali duboko u svojim srcima - tvrdi Svetlana.

Posijano sjeme njegovano je životnim iskustvom i zaliveno suzama. Alliluyeva se sjetila kad je prvi put u životu molila Boga. Bilo je to za ozdravljenje 18-godišnjeg sina, koji je bio vrlo bolestan.

- Nisam znala nijednu molitvu, čak ni Očenaš. Ali on me slušao, znala sam. Nakon ozdravljenja mog sina osjetila sam snažnu Božju prisutnost.

S vremenom je upoznala svećenika Nicolása Goloubtzov koji je potajno krstio odrasle osobe.

- Prvo sam bila poučena o temeljnim dogmama kršćanstva, a onda sam se krstila u Ruskoj pravoslavnoj crkvi 20. svibnja 1962. godine.

Pet godina kasnije, nakon odlaska iz Sovjetskog Saveza i života u Švicarskoj, prvi put se susrela s rimokatoličkom Crkvom. Preselivši se u Sjedinjene Američke Države naišla je na ogromnu raznolikost religijskih tradicija.

- U ispovijedima sam otkrivala što je ispravno te sam izgubila trag onoga u što jesam i u što sam vjerovala. Mislila sam da će pravoslavlje biti rješenje mog osobnog traženja. Međutim, odgovori na moja pitanja činila su se previše apstraktna. Uprkos prijateljstvu s pravoslavnim svećenicima i vjernicima moja duhovna žeđ ostala je nezadovoljena.

Jednog dana primila je pismo katoličkog svećenika u Pennsylvaniji, oca Garbolina, koji ju je pozvao na hodočašće u Fatimu, povodom 50. obljetnice tamošnjih ukazanja. Nije mogla ići, ali se s njim nastavila dopisivati. Godine 1976. godine sprijateljila se s katoličkim parom u Kaliforniji te je živjela s njima dvije godine, a šest godina kasnije s kćerkom se preselila u Cambridge u Engleskoj.

- Moji razgovori s katolicima uvijek su bili prirodni, mirni i ohrabrujući - prisjetila se.

- Čitanje zapaženih knjiga poput Raisse Maritain (op. prev. supruga Jacquesa Maritaina rođena u Rusiji i preobraćenica na katolicizam] pomoglo mi je da se približim Katoličkoj crkvi.

Na koncu je prihvatila katoličanstvo te joj je misa postala dio svakodnevnice.

- Prije sam osjećala da ne mogu oprostiti ni pokajati se. Nikada nisam bila u mogućnosti voljeti svoje neprijatelje. Ali sad se osjećam drugačije otkad svakodnevno prisustvujem misi - napisala je Svetlana koja je preminula 2011. godine.

 

Da biste komentirali, prijavite se.