Na današnji dan 20. svibnja 325. godine započeo je Nicejski sabor. Sazvao ga je car Konstantin. Povod sazivanju Sabora bilo je pitanje ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Naime, Početkom 4. stoljeća u Aleksandrijskoj Crkvi razvila se živa kristološka rasprava. Glavni protagonist bio je svećenik Arije, izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin, premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti (u Aristotelovu značenju grčke riječi ousia, kako ga je prihvatio platonizam i neoplatonizam). U ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan (homoousios), nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu.

S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan (homoousios) Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.

Zbog toga je 321. u Aleksandriji održan sinod što ga je sazvao Aleksandar, na kojem je osuđen Arijev nauk, a sam je Arije ekskomuniciran. Ipak, to nije zaustavilo širenje arijanizma. Sam Arije nastavio je djelovati u Palestini, pod zaštitom svoga školskog prijatelja, utjecajnog Euzebija Nikomedijskog.

Tek u 20. stoljeću otkriveni su spisi mjesnog sabora koji je održan pola godine prije Nicejskog sabora u Antiohiji (današnja Antakya u Turskoj). Taj bi se sabor mogao nazvati stvarnom prethodnicom Prvog nicejskog sabora, a na njemu je sudjelovalo 59 biskupa iz Palestine, Arabije, Fenicije i Kapadocije. Vodio ga je biskup Hozije iz Cordobe, koji će imati odlučujuću ulogu i na Nicejskom saboru. Povod ovom saboru bio je izbor novog antiohijskog biskupa, no usto je prihvaćeno i jedno protuarijansko Vjerovanje. Trojica biskupa, sudionika ovog sabora, među kojima i Euzebije Cezarejski, odbili su potpisati odluke sabora, te su privremeno ekskomunicirani s mogućnošću da promijene mišljenje na „velikom i svetom saboru u Anciri“ (koji se potom ipak održao u Niceji).

Za održavanje Nicejskog sabora i postizanje mira među kršćanima zauzimao se i car Konstantin kako bi na taj način osigurao mir u svome carstvu. Na Sabor se odazvalo između 250 i 320 saborskih otaca, većinom s Istoka, budući da su se na Istoku vodile i najžešće rasprave. Točan broj sudionika nije moguće utvrditi, premda crkvena predaja najčešće govori o broju od njih 318.

Glavne točke rasprave bile su pitanje arijanstva, datum proslave Pashe (Uskrsa), Melecev raskol, jedinstvo Oca i Sina, krštenje heretika i položaj onih koji su popustili prilikom Licinijevih progona (tzv. lapsi).

Rad Sabora je zaključen 25. srpnja 325., a prisutni saborski oci proslavili su dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja. U svome zaključnom govoru car je ponovio svoju nakanu da se zadrži mir i jedinstvo u Crkvi, a u pismu koje je prošireno carstvom sljedećeg Uskrsa objavio je da je postignuto jedinstvo čitave Crkve.

Dugoročno, ovaj je sabor imao sasvim osobito značenje kao prvi u nizu ekumenskih sabora. Po prvi puta okupili su se biskupi iz cijele Crkve kako bi se dogovorili oko nekog doktrinalnog pitanja. Prvi je puta i car odigrao vodeću ulogu u sazivanju sabora, te je upotrijebio svoju moć u provođenju odluka sabora. Mnogi to nazivaju Konstantinovim preokretom, koji će kasnije dovesti do onog što će se na Zapadu zvati cezaropapizam.

Kratkoročno, sabor nije okončao probleme radi kojih je sazvan. Ponajprije, arijanci i melecijevci su ubrzo ponovno dobili sva prava koja su im bila oduzeta, a arijanstvo se širilo kroz čitavo 4. stoljeće. Euzebije Nikomedijski obilno se služio utjecajem što ga je imao na Konstantina kako bi ga obratio na Arijevu stranu. Uskoro, 330. svrgnut je i prognan Eustatije Antiohijski, Isto se 335. dogodilo i Atanaziju koji je naslijedio Aleksandra na aleksandrijskoj biskupskoj stolici. Sam Arije vratio se u Carigrad kako bi se pomirio s Crkvom, no umro je kratko prije nego što je to moglo biti učinjeno. Car Konstantin umro je sljedeće godine, a malo prije smrti primio je krštenje od arijanskog biskupa.