Faust Vrančić rođen je 1551. godine u Šibeniku, a sa 8 ili 10 godina seli se stricu Antunu Vrančiću u Požun, današnju Bratislavu. Antun Vrančić u svojem je životu obnašao mnoge istaknute dužnosti. Bio je tajnik kralja Ivana Zapolje i njegove udovice Izabele, savjetnik kralja Ferdidanda I. Habsburškoga, član izaslanstva koje je sa sultanom Sulejmanom u Carigradu pregovaralo o miru, imenovan je i biskupom jegarskim, postao je i Ostrogonski nadbiskup te primas Ugarske. Potkraj života 1572. godine bio je kraljev namjesnik, a papa Grgur XIII. imenovao ga je i kardinalom.

Život s tako istaknutim stricem sigurno je poticajno utjecao i na mladoga Fausta. No, osim strica, u obitelji Fausta Vrančića istaknute uloge u svojem vremenu imali su i njegov djed Frane te otac Mihovil. Frane Vrančić oženio se sestrom uglednoga biskupa šibenskoga i erdeljskoga Ivana Stafilića-Lučića, koji je bio u službi pape Julija II. i Leona X. Mihovil Vrančić isto se tako bavio diplomacijom, a nakon toga pjesništvom i prozom te prepisivanjem hrvatskih knjiženih tekstova, među kojima treba istaknuti Muku Isusovu i Muku svete Margarite.

„Faust… nije bio jedini stričev gojenac, ali nema sumnje da je Antun u njegov odgoj uložio najviše ljubavi, truda i novca.“, ističe Darko Novaković u uvodnome poglavlju Nećak i veliki stric: nacrt za usporedni životopis svog djela Sentimentalni odgoj. Antun i Faust Vrančić.

Nakon Požuna Faust odlazi u Padovu gdje studira filozofiju i pravo, a potom u Rim gdje je primljen za člana hrvatske bratovštine sv. Jeronima. Obnašao je i dužnost zapovjednika grada Veszprema i upravitelja svih biskupskih imanja, a nakon nekoga vremena postaje i tajnik kralja Rudolfa II. u Pragu.

Nakon napuštanja službe i smrti supruge zaređuje se za svećenika. U to vrijeme Vrančić upoznaje znamenitoga španjolskog isusovca i profesora teologije Alfonsa Carrilloa, koji ga nagovara da što prije tiska svoj peterojezični rječnik, što je Vrančić i učinio 1595. godine u Veneciji, centru tiskarstva onoga doba. Na dnu korica Vrančić je zahvalio velikom prijatelju, napisavši mu na koricama posvetu Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem.

Rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae (!), & Ungaricae) prvi je rječnik hrvatskoga jezika. Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome  stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).

Osim petojezičnog rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju  kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.

Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker u drugome izdanju pridodaje još dva jezika,  češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.

Kralj i car Rudolf II. 1598. godine imenuje Vrančića čanadskim biskupom (mađarski Csanad).  O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju kanonik šibenskoga i zagrebačkoga kaptola, naslovni biskup bosanski, hrvatski književnik i povjesničar s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće, Ivan Tomko Mrnavić piše: Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.

Nakon sedam godina službe Vrančić ostvaruje želju za redovničkim životom i zaređuje se u Rimu u red Sv. Pavla, tzv. barnabite. Tijekom deset godina rada u Rimu znatno se povećao broj hodočasnika iz hrvatskih i ugarskih zemalja, što primjećuje i hrvatski pisac i jezikoslovac, isusovac Bartol Kašić, koji u svojem pismu vrhovnom poglavaru isusovačkoga reda Klaudiju Acquavivi piše: Drugi dolaze s one strane Dunava iz biskupije Čanad, kojoj je biskup Monsignor Faust Vrančić.

Zanimljiva je pojedinost da je papa Pavao V. preporučio caru da za nasljednika zagrebačkoga biskupa Bratovića imenuje Fausta Vrančića, no on je već imenovao Petra Domitrovića.

U Rimu se Vrančić uz pomoć svojega prijatelja barnabita Giovannija Ambrogia Mazenta upoznaje s crtežima Leonarda da Vincija. Mazetra potiče Vrančića na istraživanje konstrukcija strojeva i rješavanje arhitektonskih problema, što će rezultirati jednim od najbitnijih djela iz područja tehnike s početka XVII. stoljeća – Novi strojevi (Machinae novae Favsti Verantii Siceni cum declaratione Latina, Italica, Hispanica, Gallica et Germanica). Knjigu su novčano potpomogli francuski kralj Luj XIII. i toskanski vojvoda Cosimo II. de Medici, što samo dodatno govori o njezinoj vrijednosti i bitnosti te ugledu Fausta Vrančića.

Na 49 bakrotiska Vrančić donosi 56 izuma i tehničkih konstrukcija, kao što su modeli mostova s lukom,  18 različitih projekata mlinova s pogonom na vjetar, na morske struje, na plimu i oseku te na ručni i životinjski pogon, analizira probleme uzvodne riječne plovidbe, konstrukcije sunčanih satova, kao i satova na vodu i vatru. Opisi strojeva dostupni su na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku.

Njegov najpoznatiji izum svakako je padobran (Homo volans – leteći čovjek). O tom je izumu Vrančić zapisao: U četvorouglastom platnu za jedra, napetom pomoću četiri jednake motke i na četiri ugla dobro privezanom užetima, može se čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s tornja ili s drugog visokog mjesta. Pa ako tada i ne bi bilo vjetra, ipak će snaga padajućeg čovjeka proizvesti vjetar, koji će zadržavati platno, kako ne bi prispio dolje s treskom, nego se polagano spustio. Ipak čovjekova mjera mora biti točno usklađena s veličinom platna.

Jedna je od ljepših ilustracija u djelu crtež šibenske Katedrale koju Vrančić opisuje sljedećim riječima: Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu pedeset godina. Međutim, jer je izvanredno lijepa, i jer je neobična oblika, htio sam je kao ukras svoje domovine uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića.

Osim Novih strojeva i Rječnika pet najuglednijih europskih jezika, Vrančić je iza sebe ostavio još nekoliko vrijednih knjiga i rukopisa. Djelo Život nikoliko izabranih divic sadrži životopise dvanaest ranokršćanskih mučenica, osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz obalu Jadranskoga mora.  Posvetio ju je opatici i sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Svoje odstupanje od aristotelovskoga viđenja logike koje tvrdi da je logika oruđe novih znanja, Vrančić objašnjava u djelu Logika oblikovana samim svojim dokazima (Logica suis ipsius instrumentis formata et recognita) i zauzima stav da logika može samo analizirati postojeća znanja i ne dovodi do novih spoznaja. Vrančić je ovo djelo, kao i tekst Kršćanska etika (Ethica christiana), prvo objavio pod pseudonimom Justus Verax Sicenus, a tek poslije pod pravim imenom. U Kršćanskoj etici Vrančić je analizirao ideološki sukob između protestantskoga pokreta i katoličanstva.

Vrančić većinu djela objavljuje u Veneciji, u kojoj se na putu prema Šibeniku zadržao zbog pogoršanoga zdravstvenog stanja. Umire u Veneciji, 27. siječnja 1617. godine, a prema vlastitoj želji pokopan je u župnoj crkvi Sv. Marije u Prvić Luci na otoku Prviću.  Oporuka na osam stranica, koju je Vrančić vlastitom rukom sastavio samo dvije godine prije smrti, nalazi se u Državnome arhivu u Rijeci. Oporuku je godinama čuvala plemićka obitelj Draganić-Vrančić iz Pirovca, a 2010. godine  Vesna pl. Draganić Vrus odlučuje stoljećima čuvanu vrijednu građu darovati Arhivu i općini Pirovac.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u svojem fondu čuva bogatu ostavštinu Fausta Vrančića, a u sklopu Digitalizirane baštine NSK možete u cijelosti pregledati digitalizirana Vrančićeva djela Novi strojevi i Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, koja su dostupna i preko portala Google books.

U svibnju 2012. godine New York Public Library predstavila je na svojim internetskim stranicama iznimno vrijedno izdanje Fausta Vrančića Novi strojevi iz svoje Zbrike rijetkih knjiga.

U čast Faustu Vrančiću mnoge škole, kulturne i tehničke ustanove te nagrade i manifestacije danas nose njegovo ime. Od 1992. godine dodjeljuje se i Državna nagrada tehničke kulture Faust Vrančić.

Godine 2012. u Prvić Luci na otoku Prviću otvoren je Memorijalni centar Faust Vrančić u kojem posjetitelji mogu razgledati makete Vrančićevih izuma, a izumi, kao što su viseći most, mlin za masline i padobran, mogu vidjeti u prirodnoj veličini.