Na današnji dan umro hrvatski istraživač i putopisac Dragutin Lerman

“Osobito sam sretan što u ovakvoj međunarodnoj ekspediciji zastupam svoju dragu domovinu Hrvatsku. Mnogi drže da pretjerujem, ali ja sam duboko uvjeren da u Kongo ne odlazim iz obijesti ili sebičnosti.” Te riječi napisao je hrvatski istraživač i putopisac Dragutin Lerman svome prijatelju neposredno prije nego što je napustio požešku zlatnu dolinu i krenuo u istraživanje crnog kontinenta.
Autor: Laudato Photo: www.magicus.info četvrtak, 12. lipnja 2014. u 11:00
Dragutin Lerman rođen je 24. kolovoza 1863. u Požegi. Nije imao ni dvadeset godina kada je na audiciji izabran u ekspediciju glasovitog novinara Henrija Stanleyja koja je istraživala veliku belgijsku koloniju Kongo u središnjoj Africi. Ondje je Lerman mnogo prije drugih svladao domorodačke dijalekte pa mu je Stanley povjerio suradnju s domorodačkim poglavicama. Belgijska vlada imenovala ga je glavnim tajnikom za istočni Kongo. Sam je Stanley o mladome Hrvatu napisao: "Nijedan mi se nije tako neiskusnim učinio kao Lerman, a sad ga cijenim kao odličnog suradnika. Energičan je, oprezan, izvrsno nadzire svoje ljude, a usto je vrlo povoljnog zdravlja: Nije po mom sudu izvrsnijeg čovjeka za preuzeti zapovjedništvo u Philippvillu."

Lerman je ravnopravno sudjelovao u pregovorima i sklapanjima sporazuma s domorodačim poglavicama. Kao generalni tajnik belgijske vlade za istočni Kongo uspostavio je belgijsku kolonijalnu upravu. Zahvaljujući Dragutinu Lermanu, na prvoj zemljopisnoj karti Konga nalazi se više toponima s hrvatskim imenima.  Jedan od slapova na rijeci Kwilu nazvao je Zrinski Chutes - Slapovi Zrinskih.

Doživljaje iz afričkih džungli u kojima je proveo oko tri tisuće dana Lerman je opisao u svome Dnevniku. Dnevnik je pretvoren u dvije knjige. Prvu koja je objavljena 1891. pod nazivom Dnevnik iz Afrike, napisao je i tiskao njegov prijatelj iz Požege, Julije Kempf, kojeg je Lerman obavještavao o tijeku ekspedicije. Druga knjiga je objavljena 1894. pod nazivom Novi dnevnik iz Afrike.

Spretni je Lerman inspirirao dvojicu drugih hrvatskih istraživača Mirka i Stjepana Seljana koji su kartografirali Afriku i Južnu Ameriku početkom 20-og stoljeća. Lerman se dopisivao iz Afrike s biskupom Strossmayerom i još nekim hrvatskim velikanima tog vremena.

Bogata zbirka predmeta crnačke kulture koju je donio iz dalekog svijeta pohranjena je u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Poslije povratka iz Konga Lerman se nastanio u bosanskom gradiću Kreševu. Ondje je šest godina slijedio tragove starih Sasa, ispitujući napuštena nalazišta zlata i istražujući druga rudna bogatstva. U Kreševu je i umro 12. Lipnja 1918. u 54. godini, iscrpljen od malarije i posljedica tropskih groznica. Prema vlastitoj želji pokopan je u osami ispod kreševskih lipa.

Sprovod su obavili njegovi rudari koji su postupili po zadnjoj volji Dragutina Lermana a koja je glasila:
„…Želim biti sahranjen na najčedniji način ondje gdje umrem.
Želim da moj grob rijesi samo jednostavni naslovni drveni križ. Želim da usade na sredini groba mojeg mladu ˝Lipu˝ i neka ju tjelesni ostaci moji hrane, a marne pčelice neka sabiru sa moje lipe cvijeta slatki med, kojim neka ljudi slade život svoj.
Nadam se, i Boga Svevišnjeg prosim i molim, da podjem sa svijeta ovoga spokojno i mirno, utičući se u milosrdje i pravednost Božju i ljubav Krista Učitelja i Spasitelja našeg!“
Da biste komentirali, prijavite se.