U Engleskoj, Francuskoj, ali ponajviše na Novom Zelandu, Australiji i Južnoafričkoj Republici, ima status nacionalnog sporta. S druge strane, u Hrvatskoj ragbi prate i igraju samo izraziti ljubitelji, dakle amateri, i ne uživa veliku popularnost kao nogomet ili rukomet.

No ima nešto izrazito privlačno u ovom sportu što ga podosta razlikuje od drugih momčadskih sportova.

Ragbi je u Francusku iz Engleske, inače matične zemlje mnogih momčadskih sportova (npr. nogometa i vaterpola) donio jedan svećenik. Otac Pistre de Castres (1900–1981), kojem je dodijeljen nadimak „papa ragbija“, tako je strastveno volio sport ovalne lopte da je za vrijeme svog svećeničkog ređenja ispod misnice nosio dres najdraže momčadi. Svoju dušu i tijelo je dao ragbiju inspirirajući mnoge druge župnike da prihvate ragbi kako bi kršćanske vrijednosti poniznosti, poštovanja i momčadskog duha, prenijeli svojim bližnjima. Tako je ovalna lopta ujedinila mnoge župe.

Ukoliko se igra s umijećem i ljubavlju, ragbi kao fizički zahtjevan, grub i težak sport sama je slika života. Ragbijaš ne samo da pokazuje odličnu fizičku spremu, već iskazuje i ovladavanje sobom te njeguju momčadski duh. Onaj tko postigne zgoditak, koji postigne polaganje, nije onaj koji je nužno najbolji, već najčešće onaj koji završava akciju izgrađenu od strane cijele momčadi. Kao i u kršćanskom životu, individualizam i oholost u ragbiju nemaju svoje mjesto. Izražavanje vrlina kao što su suzdržljivost, odricanje i poniznost dobivaju na posebnoj vrijednosti, pogotovo one evanđeoske „tko se ponizi, bit će uzvišeni“.

Da bi se išlo naprijed, treba gledati unatrag

U ragbiju je smrtni grijeh dodati loptu naprijed. Može se napredovati samo ako loptu dodamo unatrag. Dodavanje prema naprijed je zabranjeno te se time zaustavlja igru. Tako se prekida njezina dinamičnost. U svakoj akciji svaki je igrač pozvan baciti pogled unatrag kako bi vidio napreduje li cijela momčad. Gledati unatrag znači okrenuti se prema prošlosti i prihvatiti njezinu ostavštinu. Nije cilj ostati u njoj, već ići naprijed. Ne može se ići naprijed ako se ne zna od kuda se dolazi. To je vjerojatno najbolji izričaj onoga što je u biti tradicija.

Pasti kako bi se bolje diglo

Ragbi je sport kolektivne borbe. Momčadski duh ovdje donosi premoć. Bez sumnje, igra bi bez toga bila sasvim nemoguća. Oca Raphaela Comiottoa, poznatijeg kao „ragbi kapelana“, uvijek je doticala duhovnost koja vlada sportom ovalne lopte. „U ovom sportu nalazimo puno kršćanskih vrijednosti, rekao je kapelan, dijeljenje, odanost, darežljivost, prijateljstvo, poštivanje drugog… Bio netko kršćanin ili ne, kada osoba raste u skladu s ovim vrijednostima, tada izravno zalazi u područje  čovjekove tajnu, u nevidljivo. Također, sport je to u kojem se možemo diviti kvalitetama drugoga, kako sportskih, tako i moralnih“.

Od sporta prema duhovnosti

Na terenu, svladavanje sebe je bitno, a poštivanje pravila temeljno. Ragbijaš pada, u gužvi ga gaze i  udaraju, ali se diže i nastavlja svoj trk prema gol liniji. Kršćanin, kao i ragbijaš, nije onaj koji nikada ne padne. On je onaj koji se uvijek diže. Momčad Filipljana se podvrgava zapovijedima trenera svetog Pavla: „Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, pružajući se prema onome što je naprijed“.

Da bi se igralo dobro potrebno je znati pravila

Utvrđena pravila osiguravaju dinamičnost igre i sigurnost svih sudionika. Bilo da se igra ovu igru ili se uživa u njoj s tribina, također je potrebno poznavati načine, tehniku i nijanse ove igre. Dobar ragbijaš mora poznati temelje stvari: spoznati umijeće svog najdražeg sporta, pročitati pravila, slušati ih te ih u sebi pohraniti. One daju finoću i duh njegovoj igri. Kao da govorimo o Bibliji. Jedna izvanjska riječ koju sam primio, koja me potiče, a koja me ponekad i šokira, nikada ne prestaje obogaćivati moja razmišljanja te me potiče na akciju. 10 Božjih zapovijedi , 8 blaženstava, 4 Evanđelja, 2 zavjeta, parabole, sve je to zapisano. Ne zato da bi utvrdilo stanje stvari, već zato da bi se moglo živjeti.

Svjedočanstvo jednog sporta

Među profesionalnim ragbijašima, brojni su oni koji svjedoče svoju vjeru i sve u čemu im ona pomaže na travnjaku. Takav je slučaj Michaela Jonesa, velikog novozelandskog igrača, koji je unatoč brojnim ozljedama, zabilježio 55 nastupa za najbolju svjetsku ragbijašku momčad. Većina je njegovih ozdravljenja bila potpuno iznenađujuća, štoviše, svaki je puta postao jačim. Začuđujući je to put koji se uvelike objašnjava njegovom nepokolebljivom i postojanom vjerom.

Francuski igrač Pierrick Gunther, okrenuo se vjeri nakon preminuća najboljeg prijatelja 2009. godine. Nakon toga se prije svake utakmice pomoli u samoći.

Vincentu Clémentu njegov sport nije zamisliv bez kršćanskih vrijednost: „Sport, a posebno ragbi, je izrazito blizak mojoj kršćanskoj vjeri, a Bog mi često progovara kroz ragbi. S druge strane, moja je vjera stvarna podrška mojoj sportskoj aktivnosti.  Ona mi daje da ostanem postojan u teškim i euforičnim vremenima“.

Jean-Pierre Garuet, legendarni francuski igrač iz 80-ih je posvjedočio kako je počeo igrati ragbi zahvaljujući ocu Larrouyu. „Igrao sam u ragbi klubu koji je bio dio župe i svećeničkog dvora. U našem mjestu nije bilo televizora. Svećenik je imao jedan televizijski prijemnik i mi smo redovito pratili Turnir Pet nacija (poznati ragbijaški turnir) poslije svakog crkvenog vjeronauka.“ Nekoliko godina nakon svog umirovljenja, Garuet je posvjedočio kako je prije svakog izlaska na stadion imao osjećaj da „ulazi u crkvu na vrhuncu svoje meditacije“.

Kao gospodar igre, sudac ima neusporedivu službu

Na ovoj razini, mnogo je dodirnih točaka između kršćanske vjere i ragbija. Sudac s jedne strane, Papa s druge. Čuvar pravila s jedne, čuvar Doktrine s druge strane. Obojica dijele tešku misiju koja ih izlaže kritikama, komentarima i hvalama, koja su itekako rijetka. No ovdje je usporedba ipak manjkava. Ako odluke suca i jesu poštivane i konačne, sam sudac može biti zamijenjen. No ne i Papa, on je nepogrešiv kada govori o stvarima vjere i morala.

S ove točke gledišta, papa Benedikta XVI. i papa Frano su sveti ragbijaši. Bez prestanka govore kako se treba vratiti temeljima (molitvi, sakramentima, pouci) te nas pozivaju da gledamo u prošlost kako bismo bolje išli naprijed. Povijest je rast i napredak, trajna predaja, ali nikada prekid, ističu oni.

Ljubitelji ovalne lopte ovdje mogu prepoznati dobru polazište za jednu dobru akciju momčadi kojoj bi Sveti Otac moga biti kapetan jer posjeduje jasnu stratešku viziju.

Na kraju, kao djeca

Jean-Pierre Rives, bivši kapetan Francuske reprezentacije rekao je da „ragbi dopušta djeci da postanu muškarcima, a muškarcima da ostanu djeca“. To je kao preformulirana verzija Kristovih riječi „ako ne budete kao ovo moje najmanje, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!“ To pokazuje da u ragbiju kao sportu, koji je malo praćen i igran kod nas, postoji neka plemenitost koja privlači i plijeni pažnju. Ta se plemenitost može sastojati upravo u vrijednostima koje se iščitavaju iz ove momčadske igre koja zahtjeva ono najbolje od čovjeka. I tjelesno i duhovno.