Nautilus je ujedno dokazao da se ispod leda nalazi voda, a ne kopno. Godinu dana kasnije, jedna druga američka podmornica, „Skate“ prva je izronila na polu.

Bilo je to gotovo pola stoljeća nakon što je američki istraživač i pustolov Robert Peary prvi dosegnuo najsjeverniji vrh zemaljske kugle. U ledenoj pustoši u svom je dnevniku zapisao: „Zrak je oštar kao smrznuti čelik, ali Sjeverni pol napokon je moj“.

I danas mnogo istraživača i pustolova putuje na pol, a polarni predjeli važni su indikatori promjene klime te konzervatori uzoraka atmosfere, bilja i životinja pradavnih vremena. More Arktika također krije i brojna bogatstva u obliku ruda, nafte i plina te trgovačkih putova pa je sve veći interes prisvajanja tih krajeva pod zastave država koje tamo imaju svoje posjede.

Kada se smatralo da su pionirske istraživačke misije na Sjeverni pol stvar prošlosti, iz Moskve je u ljeto 1977. stigla još zanimljivija vijest. Sovjetski ledolomac na nuklearni pogon, simboličnog imena „Arktik“, prvi je sam sebi prokrčio put do točke na kojoj kompas pokazuje jug u svim smjerovima. Poslije je otkriveno da su na područjima ispod arktičkog ledenoga pokrivača goleme količine nafte pa je Rusija službeno zatražila da joj se prizna teritorijalno vlasništvo nad Sjevernim polom.

Početkom kolovoza 2007., Rusi su otišli korak dalje. Spustili su batiskaf na više od četiri kilometra duboko morsko dno i simbolično postavili zastavicu kao dokaz da najsjevernija točka svijeta pripada Rusiji. To je dakako, uzbudilo sve susjede zaleđenoga Zemljina vrha!