- Kao dječak osjetio sam da je moj životni poziv postati svećenik – tako je počeo razgovor s Victorom Pogrebniijem.

Njegov dječački 'san' ispunio se u siječnju 2012. godine u Kijevu, u dobi od 66 godina kao otac i djed te bivši vojnik Sovjetske armije.

Rodno mjesto Slobozia-Rascov poznata je po mnogim katoličkim svećenicima i biskupima, zahvaljujući živućoj kršćanskoj zajednici. Ta ista zajednica nije se bojala svjedočiti svoju vjeru, čak i u vrijeme komunizma kada su sagradili crkvu bez dozvole. Bilo je to u 70-im godinama prošlog stoljeća kada je komunistička vlast tadašnjeg SSSR-a kontrolirala sve.

Mladi Victor

Victorov san da postane svećenik 'srušio' se onoga trenutka kad je pozvan u vojsku u mornaricu. Mislio je da se više nikad neće vratiti u svoj rodni kraj. Malo po malo gradio je svoj vojnički status, dobivao činove i pohađao vojničku školu u Kaliningradu. Njegov život doživio je radikalan zaokret.

- Nisam izgubio svoju vjeru niti sam napustio sve što su me roditelji naučili. Međutim, ja sam započeo vojnu karijeru, postao sam cijenjen i imao određene odgovornosti. Moj se život promijenio, pronašao sam djevojku koju sam oženio 1970. godine. Obećao sam joj da ću biti dobar muž – kaže Victor za Vatican News.

Pogrebnii je prepričao kako je bilo teško živjeti vjeru unutar komunističkog režima jer je stalno bio pod sumnjom.

- Jednom smo bilina sjevernom polu kad je moj nadređeni pronašao moje kopije Evanđelja. Zatim me je policija otkrila da pomažem graditi crkvu u Slobozia-Rascovu. Prijavili su me pa sam bio na ispitivanju. Svaki put kad sam to mogao odlazio sam u crkvu, a to je bilo kontradiktorno s onim što je trebao biti jedan KGB-ov časnik – prepričava Victor koji je svoju vjeru morao živjeti skriveno.

Obiteljski život živio je sretno.

- Volio sam svoju ženu. Dobili smo dvoje djece koji su se kasnije oženili pa sam postao i djed troje unučadi. Također sam bio radostan kad je moj brat postao svećenik.

Victor sa ženom i djecom

Kad se komunistički režim srušio, Victorov život doživio je novi obrat. Napokon je mogao prakticirati svoju vjeru u javnosti i svjedočiti svoju vjeru bez straha. Nakon uspješne vojne karijere otišao je u mirovinu u kojoj je živio mirnim i povučenim životom.

Njegova žena preminula je 2008. godine pa se Victor našao sâm, sâm sa svojim dječačkim pozivom. Unatoč svemu, taj ga poziv nikad nije napustio. Iste godine kijevski biskup odobrio mu je ulazak u bogosloviju.

Četiri godine kasnije Victor je ponovo bio pred oltarom. Ovoga puta spreman postati svećenik, okružen svojom obitelji.

- Ne mogu opisati taj trenutak. U isto vrijeme mislio sam o svojoj ženi i o tome kako je ona u raju sretna mojim izborom. Prije nego sam otišao u bogosloviju razgovarao sam sa svojom djecom o mojoj odluci. Oni su imali razumijevanja. Svojom podrškom nisu u meni izbrisali moju povijest kao oca i muža, nego su ga učinili mogućim – kaže Pogrebnii.

Međutim, izazovima nije bilo kraja. Budući da je bio bivši sovjetski vojnik te da je ruski građanin, Victor nije mogao ostati u Ukrajini, pogotovo kad su se odnosi Ukrajine i Rusije pogoršale. Zbog toga je napustio Krim i smjestio se u Sinferopoli.

Victor s biskupom Antonom Cosom i obitelji

Ove godine napunio je 73. godinu te se odlučio vratiti u rodno selo.

- Dirnula me priča tog svećenika i njegovu želju da se vrati svome selu i svojoj zajednici. Imao je dugu i bolnu povijest i sretan sam što sam ga mogao upoznati – kazao je Anton Cosa, biskup Kisinaua gdje Slobozia-Rascov pripada.

Prvo što je Victor napravio po dolasku u Kisinau jest da je posjetio grob svojih roditelja. Bio je to povratak prepun emocija.

- Ako želimo živjeti istinsku vjeru, moramo prepustiti Bogu da nas iznenadi. Nikad nisam mislio da ću doista postati svećenik, ali to se ostvarilo. Bog je uslišio molitve siromašnog čovjeka. Moje molitve.