»U živoj nam je uspomeni kolikim je oduševljenjem i stotinama brzojavnih pozdrava naš "Stari" bio pozdravljen iz svih hrvatskih krajeva, kad je navršio šezdesetu godinu svoga života. Pa onda ono golemo slavljenje Stranke prava, prigodom prošlogodišnje gospodarske izložbe, kad su nagrnuli »hodočasnici« iz svih hrvatskih krajeva u Zagreb (…) da pozdrave Antu Starčevića… Ali naš "Stari" nije mogao primiti  te poklonike u svom stanu, ako se uopće mogu nazvati stanom one dvije neugledne dvorišne sobice, u kojima naš velikan boravi svoje dane…". Tako je o Anti Starčeviću govorio Eugen Kumičić na skupštini stranke u Rijeci, svije godine prije početka izgradnje doma.

Doktor Josip Frank je na to predložio da se prinosima stranke u Zagrebu podigne palača koja će biti dostojan dom prvaku stranke i Ocu Domovine. U četiri godine hrvatski domoljubi dali su za Starčevićev dom 4 tisuće pojedinačnih i skupnih priloga u ukupnom iznosu većem od sto tisuća kruna. Nakon što su potkraj listopada 1895. vlasti zabranile sakupljanje novaca u tu svrhu, financiranje je dovršio sam Josip Frank.

Najboljim je ocijenjen projekt Lea Hönigsberga i Julija Deutscha u "monumentalnom slogu talijanske renaissance". Dom je završen u srpnju 1895. i predan Anti Starčeviću, koji je umro već sljedeće godine. Na vlastitu želju Starčević je pokopan u tihim Šestinama u ličkoj narodnoj nošnji. Zabludama suvremenika taj se hrvatski velikan zarana suprotstavio idejom državne nezavisnosti, koju je sažeo riječima „ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku“. U jugoslavenstvu, pa i onom Strossmayerovom, dalekovidno je gledao novo hrvatsko sužanjstvo. Kao utemeljitelj pravaške stranke najoštrije je šibao domaće udvorice, „slavoserbe“, što je bila politička ocjena za režimlije i tuđinske sluge. Borio se i za načela demokratskih sloboda o jednakosti ljudi i naroda. Starčevićeva je svevremenska poruka da iz hrvatskih glava treba izbiti misao „da ne možemo drukčije nego kao robovi živjeti. Sužnju je jednako u amerikanskoj republici i austrijanskoj ili ruskoj despociji“!

Dom Ante Starčeviča imao je kroz povijest različite namjene. U njegovoj ništi i danas se nalazi spomenik “Ocu domovine” velikom Anti Starčeviću.

Malo je poznato da je u stanu na drugom katu Starčevićevog domu nakon povratka sa studija u Beču i Parizu 1922. pa do smrti 1928. godine stanovao blaženi Ivan Merz. To je bila jedina zagrebačka adresa tog rođenog banjalučanina koji je u tih zadnjih šest godina života ostavio duboki trag u hrvatskom katoličkom pokretu.

Danas trg na kojem se nalazi Dom nosi ime "Trg Ante Stračevića", a u zgradi Doma se nalazi Gradska knjižnica i Matična služba Knjižnica grada Zagreba.

A evo i nekoliko originalnih citata Ante Starčevića:
Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču.

Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod neosvesti.

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli.
Narod, koji uviek traži zaštitnika, nije vriedan slobode.