Bio je jedan od osnivača i vođa horvatsko-vugerske stranke čiji je cilj bio borba protiv ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda. Nakon toga bio je jedan od čelnika ustavno-liberalne stranke, koja se zalagala za što bližu i bezuvjetnu uniju između Ugarske i Hrvatske.

Ban Levin Rauch poznat je po tome što je u njegovo doba sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba, Hrvatima nametnut ugovor koji ih je sve do 1918. držao u okovima mađarske prevlasti. Rauch je bio feudalac staroga kova. Znao je zapovijedati i tražiti pokornost, ali i popuštati dok je to njemu odgovaralo.

Kako bi naglasio važnost i ugled banske časti, 9. rujna 1868. u Zagrebu je organizirao velebnu instalaciju samoga sebe na banski položaj, posljednju prema feudalnim običajima. Sa svih se strana sjatilo plemstvo u sjajnim odorama, a na Zrinjevcu se pekao vol kojeg su dan prije okićenog vodili zagrebačkim ulicama. Narodu se uz pečenje, dijelio kruh i točilo piće, sve na državni trošak.

Kao ban, Levin je vladao apsolutistički. Prihvatom Nagodbe započeo je početak pedesetogodišnje borbe hrvatske politike protiv nje. Sabor  je čak donio zaključak prema kojem se svako pobijanje Nagodbe proglašavalo zločinom smetanja javnoga mira, pa čak i veleizdajom. Započeli su progoni. Narodna liberalna stranka na čelu s Mrazovićem vodila je bezobzirnu borbu protiv Raucha. Tako su Ivan Vončina i Mrazović u listu Zatočenik, koji je izlazio u Sisku optužili Raucha za korupciju i tajno sudjelovanje u konzorciju za isušenje Lonjskog polja. Rasprava se vodila pred pukovnijskim sudom u Petrinji, koji je ipak oslobodio Rauchove protivnike svake krivnje. Petrinjski proces bio je u prvom redu političi proces, jer su se u Beču pravili planovi za jednu novu politiku u kojoj je Rauch bio smetnja. Rauch je, obavivši svoju dužnost, morao otići i kako bi se otupila oštrica hrvatske borbe protiv Nagodbe. Bansku čast je obnašao do 1871., kada je kralj banom imenovao Kolomana Bedekovića.